Quantcast
Channel: NEGOSLAVA'S blog
Viewing all 631 articles
Browse latest View live

Moli se vlast da ovo ima u vidu ili - Te stene koje nosim, neće mi tako lako spasti

$
0
0
  I čitava naredna godina biće jednako teška kao ova, čujemo iz vlasti ovih dana. Oni, iz vlasti, ne čitaju ovakve priče, ali se moli neko ko je u situaciji da im dojavi - ne bi bilo loše da znaju, voda je narasla do guše. 

     Neće mi se taj kamen, Nego, nikada skinuti.

     Želim da budem vedra, pozitivna, da verujem da pozitivnim mislima privlačim dobre stvari u svoj život, ali mi to ne uspeva. Bilo je faza, veruj mi, od kada poznajem Tajnu i zakon privlačenja i čitam tu literaturu, družim se sa ljudima koji se tako ponašaju, kada sam izdržala da po nekoliko nedelja ne pomislim ništa loše, da se zahvaljujem na sitnicama od tog dobrog koje želim, prizivam i očekujem, kad mi brzo dođe autobus, ili kad imam slobodno mesto, izdržim tako nedeljama, a kažu dovoljno je nekoliko dana do nekoliko nedelja, da se stekne navika pozitivnog mišljenja, i da se sve preokrene.

     A meni se ništa  dobro nije dešavalo  nedeljama, osim sitnica koje nisu značajne, neću da ih potcenjujem, pa sam im se radovala, no te stene koje nosim, ni jedna nije spadala, samo su dolazile nove i nove. I kad dođu, u tim fazama, ja sam ignorisala onim,  ko zna zašto je to dobro, nešto ću dobro iz ovoga naučiti.



     A onda dođe do pada raspoloženja, upadnem u krizu, prepustim se svojim brigama. Drži me, to, neko vreme, a onda se opet vraćam pozitivnosti.

      I tako, već skoro pet godina. Sada sam se predala, ali se trudim da javno ne priznajem. Pa opet,  promiču mi žalopojke. 
     U međuvremenu, za tih pet godina većinom pozitivnosti i radu na sebi, pri čemu sam bila i na hipnoterapiji, radionicama i razgovorima sa life couchovima, čitanju knjiga, ponavljanju zahvalnosti i afirmacija, veri u sve to, u mom životu i životima ljudi oko mene, dešavaju se samo nevolje, nesreće, lomovi... Prvo je moj muž izgubio posao, pa je sin jedva izvukao živu glavu iz udesa u kojem nije bio kriv. Moj brat je takođe izgubio posao, radi nešto na crno za siću i strahuje da ga ne uhvate .Moja mama je stara i bolešljiva, ima penziju dovoljnu tek da se prehrani i ogreje , a ja ne da ne mogu da pomognem, nego ne mogu ni da joj odem, osim autostopom.

     Muž živi i dalje u socijalizmu, poštenje, dostojanstvo, sa praznim novčanikom, neće ni da pita, a kamoli da moli za posao, a javljanje na oglase ne daje rezultate jer čim vide da je blizu šeste banke, biće skoro decenija od toga dana,  bace CV u kantu, niko ga ne zove na razgovore.A da mu vidiš CV, zapanjila bi se, bio je ceo radni vek, sem pripravničkog staža, uspešan direktor, sve dok, na nesreću, ne rešismo da se preselimo, jer je ovde dobio ponudu koja se ne odbija, od privatnika koji umre pre nego što smo se i snašli.Ko te više pita za prošlost i znanje i sposobnosti, od toga nema koristi, to nikoga više ne zanima.Znam ja da mnogo ljudi ima slične probleme, ali slaba je to uteha i ne verujem i ne znam da neko takvih sposobnosti i iskustva dozvoljava sebi da ništa ne radi, nikako se ne snađe. 
     U meni zbog toga kipi ljutnja na njega, ali se uzdržavam, glumim da smo super, trpim da me on i dalje, po starim shvatanjima smatra nižim bićem od sebe. O, ne, nije on od onih koji će da  maltretiraju, ali da me potcenjuje kad god se ukaže prilika, tu je majstor. Da kritikuje i mene i sve moje  i decu za gluposti, stvarajući negativnu atmosferu, to da.
     I nije to samo sada, od kad je bez posla, pa da mogu reći, teško mu što je bez posla, pa zato, to je pojava koja traje celog našeg braka. 

     Znam ja kako je njemu, živim sa njim skoro 30 godina. Gord, pošten, savestan, perfekcionista, hoće da pomaže i meni i drugim ljudima.
     Zbog te gordosti ponaša se kao da živi kao kralj. Kad se i čuje sa nekim od familije ili prijatelja, smeje se, šali, kao da uopšte nema briga. Ja mislim da većina zbog takvog bezbrižnog ponašanja misli da je on našao posao, pa i ne pitaju. Misle da ja imam ogromnu platu, pa on može da uživa.
     Prijatelje u reali više gotovo i  nemam, na poslu neću da pričam o tome, onima koji me vole ,zaista, kao moja mama i tetke, ne pričam da ih ne sekiram.
     I tako,  tri dana pasulj, tri dana kupus bez mesa, makarone sa kuvanim paradajzom.

     Situacija u zemlji je svima ista, pa pogledaj, većina ljudi se snalazi, kako ti letos napisa, beru jagode, maline, preprodaju. Ja znam šta znači  preprodaja na ulici, no jedan više...predlagala sam da počne da preprodaje nešto, i znam kako im se isplati, jer svi imaju po ogroman broj prekršaja a i dalje preprodaju. 

     Izvini što sam ti se izjadala, nisam mislila da budem ovoliko opširna , same reči iz mene teku.

Hvala ti na razumevanju.
Grlim te, ovako virtuelno.


PS - objavljeno s Njenom dozvolom

Kad slikar čuči u detetu, a rascveta se u ženi - Tatjana Petrović

$
0
0
 

       Ponekad čitavo vreme ovoga sveta nije dovoljno da vidite ono što zatim, kada se kockice slože, sagledate u punom sjaju za samo jedan minut. To mi se upravo dogodilo pre jedno sat vremena, kada je Tatjana Petrović na svoj Fejsbuk profil stavila ovu fotografiju



uz sledeće objašnjenje
Prodam sliku i izgubim je na putu do poste...uradim drugu...mislim da je ova neverovatno bolja...


     I posle ponovnog upoznavanja sa virtuelnim likom koji je odnedavno na spisku mojih FB prijatelja, zamolih je za dozvolu da je upoznam sa vama. Zaslužujete to.

     Ko je Tatjana Petrović, u čijoj su se genetici pomešale krv jednog Rusa i jedne Banaćanke, jedne Vlahinje i jednog Ercova, rođena Jagodinka, sada Majdanpečanka,ne tako davno doseljena iz Novog Sada?




   -  Oduvek tragam za jednim delom sebe koje bi me cinilo celom,onim bicem koje je gotovo savrseno po Platonu.To bice ima dve glave cetiri ruke i cetiri noge.To bice je opreznije,moze duze da stoji i brze da radi...Zevs ga je po legendi odvojio gromom na dva dela da bi ga oslabio...Godinama radim za dvoje,stojim za dvoje,mislim za dvoje...i uvek mi je nedostajalo to nesto,taj drugi deo mene...trazila sam taj deo sebe u muskarcu,al od kad sam pocela da slikam osecam se potpuno...


Od kad slika i kada je otkrila da od slikanja može da se živi?


     - Ni sama ne znam kad sam pronasla da ja to"dobro radim".Deda me je cuvao kao malu devojcicu , a mama uciteljica bi se vracala iz skole i uvek ga je grdila sto "laze"da sam ja crtala te crteze. Nije mu verovala (takve su uciteljice).U osnovnoj skoli sam bila Vukovac,al najbolje sam crtala.Moji radovi su uvek dobijali prva mesta od Trsica do Zajecara,al to je bilo "likovno",ko je na to obracao paznju, kad mi je geometrija isla najbolje.


E, kad sam htela da upisem likovnu akademiju,nisu me primili.Shvatila sam da se tamo upisuju ljudi sa debeeelom vezom.Ja sam imala strica vajara,al oni su smatrali da ja i nisam nesto talentovana.I tad sam resila da se zaposlim i da putujem i da zaboravim na slikanje...Sto i nije bilo lose par godina, a onda...onda su dosle teske,preteske godine...Onda kad sam dobila sina, puno smo crtali zajedno, nacrtala sam milion traktora,iznova i iznova...i onda me je nasla Anica (ili ja nju)...Anica je akademski slikar,pedagog i najbolja osoba koju sam ikad upoznala! Bila je to njena izlozba akvarela ,likovi nasih tadasnjih politicara...divno...onda je Anica ustanovila da ja umem da radim akvarele i terala me ,uporno me je terala da ih radim...pocela sam,al bilo je to tesko vreme...ove "cetiri ruke i cetiri noge i dve glave"su morale da nahrane dete...


     Slucajno odlazim u Novi Sad i tamo pocnem privatan posao...Kad radis privatan posao,zaradjujes,al tu nema vremena za slikanje.Taj posao je polako propao.U mem da kazem da sam sama s Bogom i da on uvek odredi sta je najbolje za mene. Vratim se u Majdanpek i ... desi mi se "Raj".Po prici,  Sveti Petar je dosao da vidi Pakao i tamo su svi sedeli za stolom punim hrane, sa kasikama koje su imale predugacke drske i nisu dosezale do usta.Tamo su svi umirali od gladi.Pred vratima Raja je bila ista situacija,isti sto, ista hrana, iste kasike,al tamo su svi bili raspolozeni i siti- naucili su da hrane jedni druge! Uz pomoc mojih prijatelja u "Raju",pocnem da slikam,da radim ono sto najbolje umem...odma sam slike stavila na net ,na sajtove za prodaju...i za fino cudo,odma su poceli da ih kupuju.Tu mi je puno pomogla moja sestra Neli.Majdanpecani su mi predlozili da odradim samostalnu izlozbu. I jesam, zvala se "April"-Basta zasejana semenom tuge.


 Ove godine sam imala drugu samostalnu izlozbu pod nazivom" Kikandonska posla"po pripoveci Nusica, koju je pisao dok je ziveo u ovom"Raju",jer i ta pripovetka pocinje"...Kao pred Rajskim vratima..." . A sad je zima...ovde su zime ko u ruskoj bajci,pokusala sam da to docaram na mojim slikama...

     Ide vreme poklona - Tatjanine slike, da obradujete one koji vole umetnost i lepotu, možete naručiti direktno od nje. Telefon za kontakt-  0641142242, a mail - tatjana.april@hotmail.rs

     


Povodom onih stena na plećima moje prijateljice- odgovor prijateljice čije su stene još veće

$
0
0

Imate problem za koji mislite da je najveći na svetu? Nije za utehu, ali uvek postoji neko čiji je problem daleko veći!!


Evo primera za to. Mada ćete iz pisma shvatiti sve, za one koji nisu upućeni, male napomene- i ovo i linkovano pismo su stvarna pisma, napisana kao posledica stvarnih velikih problema dve žene-obe heroja našeg doba. Njihovi problemi su posledica promene  životnih okolnosti, koje od mnogih srećnih, uspešnih porodica koje napreduju, stvaraju tužne porodice, uplašene pred budućnošću, zabrinute pred svakim sledećim sutra.


Poštovana gospođo, draga nepoznata a bliska ženo,


Pročitala sam na Negoslavinom blogu vaše pismo. Neću puno duljiti niti u prazno pisati da vas razumijem. Pokušat ću biti kratka i korisna.
Imam 59 godina, radim na tv kao urednica, moj muž također. Mi nismo ostali bez posla, ali smo, isto kao vi, zaglibili ovdje gdje smo sada zbog jedne glupe odluke - stambenog kredita u švicarcima.

Moju muž, kao i vaš, kao i svi muškarci na svijetu, najviše drži do svog muškog ponosa, da se zna da je on svojoj obitelji omogućio... Bio je ponosan kad  je kupio stan u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Tužno, imali smo tada zajedno oko 110 godina, a to nam je bio prvi vlastiti stan u životu! Jebena država, jebeni lopovi, jebeni krvožedni kapitalizam u kojemu ko je jamio, jamio je, a ko nije - ima obraz i ponos.




Kredit smo digli 2007. Rasprodali sve što imamo da bismo otplaćivali rate, koje su rasle i rasle. Na početku, rata je bila dvije tisuće eura. Narasla je na tri i pol kad smo zatražili prvi moratorij. Sada, 31.12., istječe drugi moratorij, više nemamo pravo. Rata će biti  gotovo 4 tisuće eura. Imam ušteđeno 7600 chf od prodaje obiteljske kuće i to je sve. Dalje ne znamo što ćemo. Naše plaće zajedno su 2,5 tisuće eura - nije malo, ali nama kap u moru.

Naša glavnica u eurima sada je  veća nego što je bila kad smo dizali kredit, a vrijednost stana pala za najmanje 50 posto. Pat pozicija.

Ja pješačim s kraja na kraj grada jer nemam za tramvaj, još manje za benzin. I auto je na kredit, plaćamo kredit, a ne vozimo se.
Sama se šišam, pa izgledam - zamislite kako. Šišam i muža i sina. Kći mi živi s dečkom i donekle se snalaze sami. Ona je diplomirala, sin još studira.
Djeca se brinu za nas debile, a mi se stidimo.
Ja se borim na sve strane, ali mi slabo ide. Dala sam oglas za čuvanje djece popodne, nitko se nije javio. Skupljam kamenčiće, farbam ih, lijepim magnetiće, mislila sam da ću to prodavati, ne ide. Pokušala na buvljaku, ni to ne ide.

 Pijem antidepresive.

Od muke i od straha kako ćemo, bila sam angažirala feng šui majstoricu da nam savjetuje kako da prerasporedimo kuću. To košta. Pomoglo je da neke stvari bolje uredimo, možda je pomoglo i da budemo zdravi (hvala Bogu, hvala Bogu), ali financijski nema svjetla u tunelu.

Vama sam zahvalna što ste mi uštedjeli trošak za hipnoterapiju, baš sam mislila da to još nisam probala.

A o ovim samopomoćima imam svoje mišljenje - nakon što sam, kao i vi, svašta isprobala - sve je to pizdarija i mamipara. Misliti pozitivno!? Ma kako, kad ti po glavi vrve misli o stvarnoj situaciji? To me podsjeća na ono kad me mama kao dijete izlemala a nije mi dala plakati (moja mama nije bila čudovište, samo su se tada djeca normalno tukla, šibom po guzi): znači, em mi je teško, em još moram misliti pozitivno. Pa nismo supermeni!
Shvatila sam da je proces obrnut - kad nešto uspiješ, misli se počinju popravljati. Obrnuto ne ide.

I shvatila sam i ovo - to sam s vama htjela podijeliti - uspjeh je korak po korak, malo po malo. Da prodam jedan svoj kamenčić, smatrala bih da mi ide. Ali ih i dalje strpljivo oslikavam i čekam kad će mi sinuti ideja što ću s njima. I pišem pomalo, prisilim se, imam nekoliko započetih pa ostavljenih rukopisa, prisiljavam se da im se vratim. Volim pisati, to volim najviše na svijetu, ali ne ide mi smišljanje priče, razumljivo. Zaboravila sam spomenuti da sam objavila dva romana i mislila da će romani samo nastajati - ali, ćorak!

Znači, nema smisla gubiti vrijeme i čekati da ti dođu pozitivne misli, nego ih proizvodiš rukama, nogama, nekim djelovanjem, kao dinamo. Kažu da i najmanji uspjeh u mozgu trasira uspjeh, stvara osjećaj uspjeha i motivira za daljnje napredovanje. 

Podebljala sam ovo što smatram važnim i što možda i vama može dati neke ideje.
Inače sam Strijelac po horoskopu, druga dekada, simbol te dekade je tužni starac koji jadikuje. Pa koliko god imam potrebu jadikovati, a imam, nastojim sebe pobijediti i ne kukati.  U pješačenju vidim ne (samo) bijedu, nego priliku za kondiciju i za sprečavanje osteoporoze. Idem na medicinsku jogu, to mi je jako korisno, iako se katkada jedva prislim..
I ne mislim dalje od dva mjeseca u budućnost, nije zdravo :-).

Danas mi je prosjak pozvonio na vrata, kaže, mama mu je bolesna, nemaju ni za grijanje, a ja sam rekla: Vjeruj mi da nemam... Došao je  i moj sin na vrata i rekao: Nemamo, stvarno, meni je mama jutros dala četiri kune da idem s curom na kavu (jedna kava košta tri puta toliko). Ja sam rekla zbilja nemam, veruj, a mladić je rekao: Vjerujem vam gospođo, da znate koliko ljudi mi to kaže, znam da nemaju, dali bi da imaju... Sretan vam Božić. Dođi drugi tjedan, dat ću ti makar nešto, rekla sam...
Strašno.
Ali znate kako kažu: nikad nije bilo da nekako nije bilo. Preživjet ćemo.
Ne dajte se. Proizvodite nešto. Kolače? 
Veliki pozdrav i isprika što sam uzurpirala pravo da raspravljam o vašem životu, učinila sam to u dobroj namjeri.

Vesna Ćuro Tomić

Violeta Jović - čuvar blaga srpskog juga kroz lepu narodnu reč

$
0
0


     Violetu Jović sam upoznala na jednoj od promocija njenih knjiga, možda baš onom prilikom kada sam prvi put čula njenu pesmu "Rabota žensku dušu odmara" u koju sam se zaljubila iz prve i od tada je recitujem svakome ko hoće da me sluša. Nekima i više puta, na njihovo traženje. 
     Sledeća moja rečenica je trebalo da glasi da ni sama ne znam zašto do sada nisam uradila intervju sa njom, a onda sam se setila najveće karike koja me vezuje za nju i one moje knjige zaplanjskih priča,  pa mi je postalo jasno da znam - trebalo je, valjda, da pripremim tu knjigu, a onda da se ovim tekstom zahvalim Violeti na ispiraciji da pišem na tom, zajedničkom nam svrljiško-zaplanjskom dijalektu. Kojem sam naučila i mnoge koji nikada nisu čuli i za naš kraj, kamo li za njegovo govor.



      Ko je Violeta Jović, diplomirani pravnik, sekretar Elektronskog fakulteta u Nišu i šef Kabineta rektora niškog Univerziteta,  književnik- do sada je objavila 21 knjigu, a od toga šest romana, jednu knjigu priča, dve knjige poezije za odrasle, a ostale su namenjene deci i mladima,  supruga, majka Đorđa koji ima 22 godine i student je četvrte godine arhitekture i 15-ogodišnje Ljubice, gimnazijalke? I koja u svoje važne životne uloge ubraja i ulogu starije sestre jednoj Aneti- koju veoma voli i koja je svedok i saputnik njenih traganja za sobom, ćerke -majku Ratomirku smatra najenergičnijem bićem u svemiru i unuke baba Živane, koja je svedok da čovek može živeti u miru sa ljudima tek kada uspostavi sopstvenu ravnotežu i mir sa samim sobom.  


LOKALNI GOVOR ZA JASNIJU KOMUNIKACIJU

     -Ко сам ја? Једна од капи у океану људи које срећете свакога дана. Волела бих да сам она којој се људи обрадују када је сретну на улици, на пијаци, у парку, у библиотеци... Рођена сам 8. марта 1966. године у Нишу, сасвим случајно или, можда намерно, с обзиром да је требало да будем прво мушко дете у породици имућнијих сељака која пет година чека свог наследника и скоро да је изгубила наду (моја мајка је јединица) да ће га дочекати. Можда је моје рођење у првом тренутку за мога оца, од кога се очекивао син, било разочарење, али је за мене његова изјава пред крај његовог биолошког живота да ме „не би мењао ни за сто синова“ доживотна обавеза да будем достојна својих сељачких гена које поносно носим. Одрасла сам у срећној, поштеној и радној вишечланој породици у селу Мечји До, Oпштина Сврљиг, које има нетакнуту природу (вероватно из разлога што више нема ко да је такне, а они који би евентуално дошли са стране немају шансе да то учине уколико не поседују крила, јер пут не постоји. Можда је управо та нетакнута лепота, ненарушени међуљудски односи, непоремећен склад и једина могућност за путовање лет (за мене као дете на крилима маште) разлог да ме нико не може поколебати у уверењу да, ако бих поново могла да бирам, одабрала управо ово место за свој дом. Никада се нисам стидела свог порекла, ни када су ме деца у основној школи исмевала, ни када сам у средњој школи имала епитет „сељанчета“, ни када сам , с факултетском дипломом у рукама схватила да је основни документ за запослење извод из матичне књиге рођених, а не диплома. Али, све дође на своје. Више ме не боли кадa кажу да су сељаци заузели радна места и обављају важне послове, док деца виђених грађана рођена у центру великог града у педесетим носе индекс у џепу и лече комплексе вређањем оних који врено и поштено раде. Прошла сам све фазе „скидања ружичастих наочара“ у послу у адвокатури, привреди, пословним услугама... 

    Priča o tvom detinjstvu gotovo nestvarno deluje danas, kada decu i posle četvrtog razreda ne puštaju da sama idu u školu.
      -Била сам ђак-пешак до четвртог разреда основне школе, путовала сам у суседно село Варош, јер у мом селу није било школе. Од четвртог разреда основне школе почела сам да живим сама, у подстанарским собичцима који су се смењивали, најпре у Сврљигу, а након завршене основне школе у Нишу. Почела сам да пишем врло рано. Вероватно је разлог томе био једини домаћи задатак из српскохрватског језика – смислити пет реченица. Можда сам претерала у смишљању, а можда сам имала око себе превише лепих слика које сам желела да забележим. Срећом, то ме још држи. Још умем да видим лепе слике свог детињства и да их поделим са децом и одраслима чије очи нису изгубиле диоптрију за лепоту.
       

      Da li je tvoje pisanje počelo književnim jezikom ili na dijalektu i kakav je tvoj odnos prema jednom i prema drugom pisanju ?

     - Најпре сам почела да пишем на књижевном – српском стандарду, јер сам сматрала да тако треба, јер су нас тако учили у школи, јер сам сматрала да бити писмен значи знати пре свега сопствени језик. Прву књижевну награду добила сам са 10 година из руку Добрице Ерића и тада сам сазнала да су писци чија дела читамо у читанкама и лектирама обични, дивни људи са којима је лепо разговарати, а оно што читамо јесу њихове мисли које су записали. Писањем на дијалекту сам почела да се бавим касније. Одмалена сам записивала ретке речи које сам слушала у свом родном дому, од укућана и људи који су долазили у нашу кућу. Одлазила сам са родитељима код рођака у друга села и закључила да сви људи међусобно разговарају на исти начин, да се разумеју и да је комуникација чак и јаснија, са много мање речи када говоре локалним говором. Уосталом, то јесте мој матерњи језик, он је део мене, мог бића и ако бих га се одрекла, ако бих се одрекла свог порекла и свега онога што га чини, више то не бих била ја. Волим себе и желим да будем ја, не неко други.

     Онда када сам почела да наилазим на подсмех околине и негативне реакције околине у граду, на подсмевање и ругање том говору, у мени се пробудио инат и одлучила сам да станем у одбрану себе по сваку цену. Први роман ОСЕЊА објавила сам код нишке „Просвете“ и он је наишао на широк спектар реакција, од најгорих коментара о сељачко-сврљишком сленгу до одушевљења тиме што је неко успео да сачува богатство језика, али не само језика, већ и дивних односа међу људима, обичаја, традиције... Сматрам да писати на дијалекту није исто што и не знати падеже и правопис, већ користити један живи говор који има своје законитости. У томе су ми помогли људи који се дијалектологијом баве као науком. Њихова подршка ми је била од немерљивог значаја, јер нисам била сама у борби за очување народног блага, јер сам добила самопоуздање да радим исправну ствар, јер су људи почели да читају и воле моје књиге писане на језику мог завичаја, јер сам успела да у многима повежем напукле или чак покидане нити са родним крајем... Немам ниједан разлог да се стидим свог порекла, напротив, веома сам поносна на свој родни крај, на своју породицу пуну љубави и поштовања, на лепоте сврљишког краја, на богатство културне баштине тог краја, чији је говор један од највећих драгуља.

NEKA BRINU ONI KOJI LETE, JA HODAM PO ZEMLJI

      Kako miriš jednu, nimalo prozaičnu profesiju i svoje pisanje, koje zahteva ili bar podrazumeva daleko višu i duševnost i duhovrnost ?
      -Уписала сам правни факултет јер сам одувек желела да нађем начина да решавам проблеме, уместо да бежим од њих. Право није ни досадна, ни монотона, ни мање прозаична професија од било које друге, уколико човек уме да се тој професији преда у потпуности, да пре свега воли и разуме људе и њихове међусобне односе, а онда настоји да организује живот и рад тако да не настану проблеми, а ако и настану да нађе оптималан начин да их реши. Волим свој посао и сматрам да је правничко занимање часно и веома инспиративно, да правник мора да буде писмен, начитан и елоквентан човек, широко образован и добро васпитан, да својом појавом и својим деловањем мора да улива поверење. Као писац можда могу да осетим јаче, да видим даље, да ме људске судбине дубље такну, те, самим тим можда ми то и помаже да боље и на много хуманији начин обављам свој посао. Имам среће да радим у високом образовању, у академској заједници која претпоставља стандарде понашања примерене академском нивоу. Поред тога, ту су студенти, млади људи који уливају оптимизам и подстичу човека на креативност и много веће залагање. Њихова је енергија неисцрпна и велики је покретач и за друге активности. Уколико послу не приступите као обавези коју треба да обавите и решите је се, већ као трајном стању које настојите да учините што пријатнијим и себи и другима, резултати ће бити много бољи, а ви и сви око вас много задовољнији. У коначном, многа велика имена српске књижевности били су правници – Бора Станковић, Бранислав Нушић, Лаза Костић (доктор правних наука), Јован Стерија Поповић, Јован Јованивћ Змај (који је најпре завршио студије права, а потом и медицине) и многи други који су доказали да бити правник значи пре свега бити човек међу људима. 

     Ljudi koji potiču iz gradova, posebno iz njihovih centralnih zona, često su preglasni tim -  gradsko dete ili krug dvojke i slično i često je to jedino čime mogu da se pohvale, uz  nipodaštavanje prema ljudima sa sela. Koliko si zahvalna svom poreklu i koliko je upravo ono napravilo književnika, najpre pesnika , od tebe?
     -Никада нисам разликовала људе на оне који су рођени у центру града од оних који су рођени негде на селу. Разликовала сам само добре и мање добре људе. Свако ко поседује интелигенцију и прочитао је пар књига, наишао је на податак да дете не може да бира родитеље, да нико не може да бира где ће се и у ком облику родити. Може да изабере (уколико има шансе, што значи да је рођен здрав и нема озбиљних поремећаја који га спречавају да развија своју личност) свој животни пут и да њиме корача уздигнуте главе, не погињући је ни пред ким и ни пред чим, поштујући све остале људе као себи равне. Разуман човек никада неће ниподаштавати другог човека ни због чега, а најмање због другачијег порекла, начина облачења, нивоа образовања и сл. Већ ће покушати да разуме и поштује различитост других људи. Па, социјална бића смо. Можемо ли сви бити исти? Душан Радовић је записао:“Момци, када одлучите да се жените, жените се девојком са села, јер све што је у српском народу ваљало, рођено је између две штруфне“. Јесам одрасла на селу, али никада нисам имала комплекс ниже вредности због тога иако сам много пута наилазила на туђе „градске“ комплексе више вредности без основа. Писала сам о томе у роману „ДРУГА“, али никада нисам прихватала чињеницу да сам друга класа људи, да имам мања права и да треба да се склањам пред неким само зато што је рођен у граду. Па, шта? Мени у личној карти као место рођења пише НИШ, али мене није срамота да кажем да сам одрасла на селу. Није ме срамота јер сматрам да немам чега да се стидим. Било би ме срамота да не радим ништа, да сам особа без морала, да сам се одала алкохолу, дроги, проституцији и другим пороцима... Није ме срамота што знам да месим хлеб, предем, плетем, хеклам, везем, развлачим коре за питу, копам, косим, орем, жањем... Рада се не стидим. Себе се не стидим. Коме се то не свиђа, проблем је само његов. Не оптерећујем било кога собом, нити желим да устукнем пред глупостима. Живим свој живот онако како желим и остављам другима да исто тако живе своје животе. Међуљудске односе имам само са Људима. Ко сматра да је изнад тога, нека брине о висини на којој лети. Ја ходам по земљи и не сударам се са другима. Напротив, радо застанем да попричам са људима на улици.


     Nastavak u sledećem postu    

Violeta Jović- kod svakog pojma "ne mogu" precrtam ono "ne"(2)

$
0
0
       Na traženje nestrpljivih, kojima se dopala priča sa Violetom Jović, drugi deo intervjua objavljujem pre roka.Večeras, umesto sutra.
      I ne mogu da odolim - na kraju razgovora sa njom objavljujem i već pomenutu, a meni najomiljeniju  njenu pesmu.

  Imaš sijaset i poslovnih i privatnih obaveza. Kako uspevaš da sve to pomiriš, pa i da u ovom vremenu koje je sve samo ne lako, nađeš toliko optimizma za sve, a posebno za pisanje ?

      - Мислим да је ствар у доброј организацији и у позитивном односу према животу. Али, не хвата ме паника од обавеза, већ настојим да их обављам са потребном пажњом,  да будем ефикасна и ажурна. Једноставно код сваког појма „НЕ МОГУ“ прецртате реч „НЕ“. Приоритет у животу сваке мајке су њена деца и брига о њима. Процес васпитања није омеђен годинама, непрекидан је и, по мени, састоји се од отвореног разговора и личног примера. Нисмо ни свесни колико нас наша деца имитирају. Они у нама налазе моделе понашања и зато је важно да водимо рачуна како се понашамо да „фотокопија“ не би била бледа... Радне навике формирамо још у детињству и развијамо их током читавог живота. 


Jедну анегдоту  стално говорим пријатељима. Пре неколико година сам имала озбиљну повреду десног колена, након које сам провела у гипсу неколико недеља, а кретала сам се уз помоћ штака скоро пола године. Првог дана кад су ме „загипсирали“ ставивши ми лонгету од кука до пете (цела нога) позвала ме је моја баба Живана и питала: „Работиш ли нешто у руке?“ Рекох јој да не могу, лежим с ногом у гипсу. „Ћерко, у гипс ти нога, несу руке“! Тако сам потврдила оно што сам од раније знала – живот и рад су синоними. Оптимизам је избор, животни став. Зашто кукати и стварати негативно окружење? Не постоје проблеми, постоје људи који не знају да реше проблеме. Не постоје хитне ствари – постоје нестрпљиви људи. Немам навику гледања турских, шпанских, индијских и др. серија из којих на патетичан начин који вређа интелигенцију човек сазнаје да је сам себи отац или мајка. Не спроводим визиту по комшилуку (уважавам своје комшије и увек сам ту кад затреба, али не живим туђе животе нити ме интересује ко како живи уколико ми се не обрати за помоћ, савет или макар да проћаскамо о времену), немам навику да проведем поподне у куповини да бих се опустила (купујем нешто онда када ми је потребно)... Ако изоставим наведено, остаје много времена да се прошета, прочита добра књига, замеси тесто за погачице и кифлице , а док нарасте може се поспремити кућа, записати понешто и урадити много тога што мени прија. а другима користи.


DETINJSTVO NA NAJLEPŠEM MESTU PROVEDENO

    Umetnička ste porodica ( Violetin suprug je vođa poznate niške grupe "Groš"). Koliko su deca povukla na mamu i tatu i u kom pravcu?
      - Деца имају генетско наслеђе од родитеља које радом развијају. Имају своја интересовања и ми, као родитељи, настојимо да увек будемо ту за њих, али избори су њихови. Знају да могу живети само од свог рада и настоје да своје таленте и склоности развијају личним ангажовањем. Никада нисам писала домаће задатке својој деци, већ сам настојала да их подстакнем на размишљање. Проводимо доста времена у разговору о свим темама које их интересују, отоврено, без табу-тема. Они расту уз нас и вероватно мисле да је наш живот модел понашања који је исправан. То, уосталом, свако дете мисли о својим родитељима (уколико односи у породици нису поремећени до те мере да она није здрава средина за развој деце). Свако дете заслужује да живи у нормалној породици и својим превасходним животним задатком сматрам обезбеђење услова за развој своје деце у срећне и задовољне људе. Моја деца имају уметничких склоности које, свако за себе, развијају, али ми не утичемо на њихове изборе, ослонац смо и подршка.

 Jednako toplo, ljudski, inače, pišeš i za decu.

     -Детињство је неисцрпна инспирација. То је најлепши и најбезбрижнији део нашег живота и свако ко успе да сачува у себи макар делић те лепоте има прилике да проживи срећнији живот. Имала сам среће да проживим дивно и безбрижно детињство на најлепшем месту на свету и не желим да се одрекнем те лепоте, желим да те лепе слике поделим са својом и свом осталом децом, како бих најбољи део себе даривала онима који то једини заслужују – деци. Деца су искрена. Са њима увек знате на чему сте. Они вам одмах кажу да ли је оно што им говорите и дајете добро или не, да ли им се то допада или не, да ли их интересује или не... Велика је одговорност стварати литературу за децу. На тај начин уграђујете себе у нечије детињство, у нечије одрастање, у формирање његових ставова о животу и свету који га окружује. Зато те ствари морају бити потпуно чисте и искрене. Са децом се не може другачије. Одмах вас прочитају!

     Čemu učiš svoju ćerku - da ume i može sve, kao što su nas naše majke, ili da se prenemaže, pretvara i pravi neveštom, kako je danas moderno?
    -Са својом кћерком разговарам о свему. Имамо присан однос базиран на обостраном поверењу и искрености. Не смем да разочарам своје дете. Не оптерећујем је било чиме нити сам полицајац-иследник коме мора све да се реферише. Лично немам неостварених амбиција, тако да је не затрпавам свим оним што ја нисам умела ни могла да урадим у животу, пуштам је да сама одабере, а ја сам њена подршка. Нисам њена другарица. Ја сам њена мајка. Мајка не може бити другарица, може бити само мајка, топла, брижна, ненаметљива, толерантна, ауторитативна кад је потребно... Не присиљавам Љубицу да ради било шта, она има своје обавезе у школи, своја интересовања... Зна да се стара о себи, да брине о својим стварима и обавезама... Зна да припреми оброк, да обави све кућне послове, научила сам је и да штрика, да ушије дугме, опегла веш... Али, ништа од тога не мора да ради сада. Ја то радим и уживам у томе што имам за кога да то радим. Има времена када ће она бити мајка из чије ће руке неко јести топлу питу. Нека уме све, никада се не зна када ће јој шта од тога затребати, није на одмет знати. 

Ја сам врло рано (са свега 10 година) морала да научим много о животу да бих могла да живим сама. Управо због тога не подносим пренемагање било које врсте. То је неспособност! Човек издресира пса, научи папагаја да говори, мечку да игра... Зашто људско биће које поседује интелигенцију и две здраве руке не би умело да научи све оно што му је потребно у животу.И када бих добила на лотоу, ја бих и даље кувала ручак својој деци и месила им омиљене колаче, јер они то воле, а ја желим да их усрећим. Јако бих се љутила на своју кћер ако бих у било ком тренутку приметила да очекује од било кога да је „служи“ и да било кога посматра као биће мање вредно од себе. Пренемагање је глума неталентованих глумица, а то „пали“ само код носилаца панталона (не и мушкараца) који нису довољно мушкарци да умеју да нађу праву жену спремну да се суочи са животом (мада, мушкарци углавном воле улогу заштитника беспомоћних празноглавица и имају потребу да им се неко диви, а диве им се само жене које имају циљ да им извуку новац или неку другу корист). Жена и мушкарац треба да буду равноправни партнери од којих је свако спреман да у сваком тренутку преузме свој и њихов заједнички живот у своје руке, да даје а не узима Суштина живота је у давању, у чињењу, не може се само узимати и очекивати да се тако може живети. Своју кћерку учим да буде субјекат у свом животу, никако објекат, да развија своју личност и да не дозволи да ико манипулише њоме, нити она било киме.

KLUPČE VUNICE KAO ŠKOLA VREDNOĆE I ONI KOJI "POJMA NEMAJU"

     Čini mi se da danas  postoje dve krajnosti - s jedne strane su one žene koje sve umeju, mogu, imaju sva znanja i sve veštine - rade, kuvaju, šiju, vezu, pletu, pišu, bloguju, i s druge strane - one koje ni o čemu pojma nemaju, ili se bar prave da je tako. Da si mogla da biraš, da li bi bila od ovih drugih, ili si zahvalna  što si baš takva kakva si?
      -Не постоји нико ко зна све. Знам то. Знам колико не знам и захвална сам на томе што свакога дана могу понешто да научим. Настојим да научим све оно што ме интересује, радознала сам и нисам лења. Можда сам ја имала среће да одрастем у породици у којој живот=рад. Рад=опстанак. У природи су ствари уређене тако да владају закони опстанка, ако хоћете да преживите треба да знате да се снађете у свакој ситуацији, да се прехраните, обучете, створите услове за што квалитетнији живот. Поред основних егзистенцијалних потреба, постоје људи (којима и ја припадам) који имају и духовне потребе и настоје да своје потребе задовољавају учењем, креативним деловањем, стварањем...Сећам се, када сам била мала, играмо се са сестром а мајка прође и само нам спусти по клупче вунице у руке да не седимо празних руку, већ да нешто радимо. То клупче ми је и данас при руци, увек имам нешто што је започето и уживам у томе да ни из чега створим нешто што може имати неку корисну намену.Ја не умем да се пренемажем, глумим беспомоћност и сл. Беспомоћни су стари људи, мала деца и болесници и њима помажем увек и у свакој прилици. А здрав човек, радно способан нема потребе да глуми. Ако то ради, онај ко наседа на то треба да поразмисли о свом интелекту. Мислим да човек увек треба да буде искрен, да говори истину у свакој прилици, ма колико она била тешка. На крају се истина увек сазна и боље је рећи одмах, заболеће само тада, а једном изговорена лаж заболи увек кад је се сетимо. Са друге стране, не осуђујем оне који „појма немају“, ако им одговара такав стил живота нека живе тако ако има ко да их подноси. Онај ко то подноси нека то и чини ако га то усрећује. Свако бира свој стил живота, друштво у коме ће бити, партнера са којим ће делити животне успоне и падове... Ја живим свој живот по свом избору и поштујем туђе изборе без потребе да икоме намећем своје ставове или начин живота. Ко ме пита за савет – добронамерно ћу посаветовати. Ко ме не пита – оћутаћу. Шта мислим – моје је. Ћутањем се најбоље хвали памет и осуђује глупост. Оно што је за мене памет, можда је за неког глупост. Моја ствар – његова ствар. Универзум простран, има места да се сместимо и не сукобимо. Ако смо разумни, можемо и разговарати, нек свако брани свој став својим аргументима и разиђимо се у уверењу да смо у праву или да грешимо...

      Da li možeš za sebe reći da si zadovoljna, srećna žena i šta te čini srećnom?
     - Само је будала срећна и задовољна, мисли да све зна и да јој више ништа није потребно. Добро ми је и бољем се надам. Такмичим се једино са собом настојећи да данас будем боља особа него што сам била јуче и сутра боља него што јесам данас. Усрећују ме мале ствари, дечји смех и радост, позив пријатеља, лични и туђи успех, лепо време... Не тражим срећу, живим садашњи тренутак и молим се да доживим следећи дан. Срећна сам што имам породицу, што су ми деца здрава и своја, што имам дом и цело небо над собом, јер је једино оно изнад нас. 

     Imaš li neostvarene želje? 
     - Свако живо биће има жеље. Ја своје жеље остварујем и очекујем нове, као нове изазове који ће ме подстаћи да будем боља, да радим даље, да мислим и планирам, да маштам и стварам... Желим својим ближњима и свим људима здравље и свест о себи као о мрви у космосу која живи свој живот у саживоту са безброј сличних мрва од којих свака има једнако право на живот и срећу. 

   Šta planiraš, nameravaš, očekuješ, čemu se raduješ? 
    - Планирам да трајем, намеравам да радим поштено свој посао и стварам оно што ме испуњава и чини задовољном. Волела бих да ме послужи здравље како бих могла да радим и стварам и да буде довољно разума на овом свету да влада мир међу људима како би наша деца могла да живе своје животе неоптерећена егзистенцијалним питањима. Не очекујем ништа од других, увек сам имала очекивања само од себе и једино од себе и имам права да очекујем. Радујем се животу, сваком новом дану, као новој шанси да будемо бољи. Нико нам неће створити бољи свет. Ми то треба да урадимо. Почнимо самокритиком, самоконтролом, самопокретањем... Можда нам и крене ако се покренемо. Не желим да седим докона и чекам да се деси боље сутра. Сутра се гради на темељу онога што смо урадили данас...


РАБОТА ЖЕНСКУ ДУШУ ОДМАРА

Моја се мати сабајле диза
још не съвнуло, још спе петлови,
на небо сјаји од звезде низа,
а ја још шњевам најслатки снови.

Кад ме изока дојде ми криво
што ми сьн кида, што ме с ноћ буди,
докле по поље још спи све живо
и док по куће спе други људи.

– Дизај се, ћерко, дрва донеси!
Кућу помети, огањ наклади,
сеј бело брашно, лебац замеси,
из бунар ладну воду извади!

Јоште сањива по матер одим,
а она, како и да не спала:
– Не дреми, ћерко! Време прооди!
Учи се док се неси одала!

Док си код матер буди те слънце
и мати да те oвој научи:
За живот мораш да имаш срце!
Ако га немаш, има се мучиш.

Свекрва неће да те замени
и нећеш да се наспиш код мужа,
под груди ће се туга скамени
и дьн по дьн ће свенеш, ко ружа.

Ако си лења, ће пројдеш лоше.
Милос сас мужа брзо ће мине.
Свекрва има дува по ћошке
и да те једе куде год стигне.

Ако си вредна и рано раниш,
неће да има што да те кара.
С работу ће се од муку браниш.
Работа женску душу одмара.

________________________________
сабајле – рано
диза се – устаје
сьвнуло – свануло
спе – спавају
изока ме – позове ме (овде: позове из сна, пробуди)
дува по ћошке – љути се, зановета
кара те – грди те
работа – рад






Vitki Gurman - prvi put otvoreno, lično i izbliza

$
0
0
Koji korisnik interneta, vlasnik profila na nekoj od društvenih mreža, još nije čuo za Maju Petrović? Ili za blog Vitki Gurman, koji se od svih  blogova koji se bave  zdravom ishranom razlikuje posebnim stilom obrade svake (aktuelne, dakako) teme, uz navođenje mnoštva činjenica i argumenata pred kojima će pasti i najtvrdokorniji protivnici?

Maju sam upoznavala polako, kroz njene tekstove na blogu, diveći se njenoj istrajnosti, studioznosti i posvećenosti tome da svaki tekst uradi i obradi na toliko profesionalan i kompletan način, kao da ga piše za vrhunski časopis. A onda sam, ne skorašnjoj Blogomaniji, pružila ruku vitkoj mladoj dami čije - Maja - mi nije značilo ništa. Maja sa kojom sam ja prethodno dogovorila ovaj intervju i taj susret na Kopaoniku, znala sam, bila je starija od devojčice ispred mene. Pa sam, postiđena njenim "prepoznavanjem" mog imena, posle doooobrih pet minuta ćaskanja, izustila - izvini, a koja ti beše? Ako neko traži očigledan dokaz uticaja zdrave ishrane na vitak i podmlađen izgled, onda je to - ona.

Ovo je intervju sa tom Majom, čiji je blog Vitki Gurman samo deo ispoljavanja njene svestranosti. Na molbu da nam ukratko predstavi sebe, kaže:
U predstavljanju i sebe i drugih ljudi retko kada koristim one uobičajene podatke „iz CV-ja“. Obično se kaže: „Ovo je Maja, ona je godinama radila na programima koji se bave lokalnim ekonomskim razvojem i omladinskim preduzetništvom“.  Ali to nisam ja - to je samo nešto što sam radila u tom trenutku. Prava ja je nezaustavljivo radoznala osoba koja lako uči sama, verujem u to da sebe treba štititi od drugih isto onoliko koliko druge od sebe - i u to da „kosmos ume sam da napravi ravnotežu“ ali mu je ponekad u tome potrebna pomoć. Volim pozitivne i radoznale ljude koji imaju strast prema nečemu u životu – šta god to bilo. Sve ostalo mi ne drži pažnju. Umem da budem rasejana i zamišljena, to ne volim kod sebe. I da - usput pišem blog „Vitki Gurman“ :)



Filozofija ishrane umesto kreativnog haosa


Odakle potiče tvoje interesovanje za hranu u onom najfinijem vidu,  ne kao za  sredstvo pukog preživljavanja, nego za sve ono što potpada pod pojam zdrava ishrana i koliko je na to interesovanje uticala porodica, odnosno majka?
Naučila sam da kuvam jako rano i bila oduševljena novim kreativnim svetom. Mogla sam od istih elemenata da sastavim različite stvari, pa i danas recepte koristim samo za ideje. Najčešće upalim ringlu, otvorim frižider, pustim muziku i počnem da „uklapam“ – nemam predstavu sa čim ću završiti na kraju i nikada ne znam recept za „ono što sam pravila prošli put“. Moja mama nije taj tip – ona voli recepte, mere, preciznost – trebalo joj je vremena da prihvati moj „stil“. Ona ne voli slatkiše a tek kasnije sam saznala da ni njena majka nije volela slatkiše. Šalim se da sam sam treća generacija žena koje prema šećeru ne osećaju ništa :) Kupovala je negazirane sokove samo kada nam dolaze gosti pa nikada nisam navikla da ih pijem. Na isti način se nisam navikla ni na brzu hranu i grickalice.  
A onda mi je u 17. godini u ruke pala knjiga „Ishranom protiv raka“ Mičija Kušija i bila sam zgranuta! Prvo zato što ništa nisam razumela, drugo zato što sam bila fascinirana tolikom količinom pažnje posvećene namirnicama i pripremi obroka. Ništa slično mom „kreativnom haosu“ i „umetničkom ventilu“ u kuhinji. Prvi put sam shvatila da iza svega može da stoji i neka filozofija. Makrobiotika me nije osvojila (mada i danas poznajem vrlo dobro i principe i recepte) – osvojilo me je to što neko u tolikoj meri misli o ishrani. Bio je to neverovatno složen sistem koji nisam uspela da razumem iz prve. Za mene, ovakvu kakva sam, „ne razumem“ u oblasti koja me interesuje je kao rukavica zalepljena u lice iz sve snage. Tako je počelo... Čak sam naučila i Feng Shui da bih bolje razumela principe jina i janga – i vratila se na Kušija da potvrdim da nisam zadovoljna odgovorima. Nastavila sam da „kopam dalje“ i sledeća na redu je bila ishrana bodibildera – potpuno različita od prethodnog koncepta. Više nisam mogla da stanem...
Tada sam prvi put primetila da ljudi oko mene često imaju neki sok, grickalicu ili sladoled u rukama i da sve ono što sam ja shvatala zdravo za gotovo uopšte nije pravilo.
Kako si počela da bloguješ i otkud kod  tebe, kao ekonomiste, želja, potreba, ideja da ishrana bude okosnica tvog blogovanja? Činjenica je da si jako posvećena tome što radiš i svaki tvoj post je pun činjenica, argumenata. Stiče se utisak da se debelo pripremaš za pisanje svakog posta. Koliko vremena trošiš na blogovanje i jesi li svesna svog uticaja na armiju ljudi koji čitaju tvoje postove?
Dogodilo se par stvari koje su na mene delovale poput okidača i zabava je postala potraga, a onda je usledio osećaj da sve to moram da izbacim napolje. Nešto tako logično i zanimljivo je za mnoge oko mene bilo teško, nejasno i izazivalo očaj. Nekome razbacani fragmenti, za mene su se kao puzzle uklapale u jasnu sliku. Počela sam da crtam tu sliku na blogu najbolje što sam mogla - jer kao i svaka druga slika ne treba da postoji samo za moje oči. Znam i zašto je sve to za mene bilo drugačije - nisam imala problem. Imam istu kilažu ceo svoj odrasli život i (zaključno sa današnjim danom) zdravlje me je služilo kako treba. Nisam nigde žurila i nije mi sve to bila obaveza.
Zar ne možemo da preskočimo reč „uticaj“? :) Jedini uticaj koji treba da imam je ovaj: učite, zainteresujte se, učinite koliko možete – a možete mnogo (čak i kada to nije baš odmah). Verujem da čovek mnogo toga može da uradi sam i što više može sam, više slobode ima. Ja sam samo neko ko daje smernice o čemu bi moglo dalje da se čita i razmišlja i svako će to raditi na sebi svojstven način. Ja sam info centar, a sami ste sebi motivacija. Primera radi, za tebe, Negoslava, nikada neće biti većeg motiva od dobrobiti Negoslave Stanojević. Ako ti u to stvarno veruješ – samo tada i ja stvarno verujem tebi.
Dugo sam mislila da je trenutak kada sam u martu 2012. otvorila WordPress i gledala u njega zbunjena bio sučajan - dok me neko nije pitao kada ću konačno prestati da nazivam „hobijem“ nešto što je moj život.

Ispod časti mi je da jedem neukusnu i nekvalitetnu hranu! 


Koliko je način ishrane u detinjstvu i mladosti značajan za kasnije kuburenje s težinom i koliko je teško kasnije ispravljati posledice želje roditelja da imaju bucmasto dete?
Iz ličnog pozitivnog iskustva mislim da je presudan. Nema gore gojaznosti od dečije ne samo zbog prekobrojnih masnih ćelija koje ostaju „ispražnjene i gladne“ - već i zbog navika. Kad ne stvorite sebi neprijatelja i nemate sa čime da se borite i sve je lakše. To ne znači da ako ovo bude rešeno nećete biti drugih neprijatelja ili upadanja u neku drugu zamku. Moderan način života je prepun zamki i svako na kraju dobije nešto svoje sa čim se bori i nikada nije sve idealno. Ova zamka bar može da se predvidi i spada u lakše rešive.   
Ono što je važno je saznanje da jednom trenutku odgovornost mora da se prebaci na to dete, a  učenje o ličnoj odgovornosti se uopšte ne dešava u momentima kada se priča o hrani. Primera radi, sećam se da sam imala 10-11 godina i dobila 3 na kontrolnom iz matematike. Tata me je pitao:
  • „Zašto trojka?“
  • „SVI su dobili slabe ocene ovaj put“
  • „Ne, Majo, ja tebe pitam samo zašto si TI dobila trojku?“
  • „Nisam učila dovoljno.“
  • „U tom slučaju znaš i sama šta treba da uradiš a znaš i kako.“
Otprilike sam tako učila da rešenja nisu tamo neke imaginarne stvari koje su u tuđim rukama. Počela sam da prezirem povodljivost. Naučila sam da ni jedno pravo ne ide bez neke obaveze - i da su oba jednako važna. Ni dan danas ne upotrebljvam reč „svi“.
Ako mislite da sve ovo nema nikakve veze sa kupovinom rol-viršli i danskog  peciva sa društvom posle škole, razmislite još jednom.
Koje je tvoje omiljeno piće, čime nazdraviš, kako se zasladiš, šta naručuješ u kafiću, kafani, ulaziš li u poslastičare, kako se ponašaš u gostima, kad ti posluže hranu koju izbegavaš?
Preko dana pijem velike količine vode. Mislim da su mi flašice od 0.5l razbacane svuda po kući :) Obavezno ujutru popijem domaću kafu a jako retko i espreso u gradu. Jedna kafa mi je uglavnom i potrebna i dovoljna. Uveče kada izlazim pijem pivo i belo vino ili leti špricer sa puno vode, leda i limuna. Veliki sam ljubitelj vina i učim da ih uklopim uz hranu koju spremam – nadam se da ću se jednom tome posvetiti više. Posebno volim barikirana bela vina.
Što se slatkiša tiče, kada sam na slavama ili rođendanima – probam tortu ali je retko kada pojedem. Ako ima margarin, osetim ga na prvi zalogaj i tu je kraj - mrzim onaj osećaj kada se lepi za nepca. Ako je preslatko – desi se isto, jednostavno mi se ne dopada ukus. U gostima, ako mi daju musaku spremanu sa suncokretovim uljem – pojedem je. Pojedem im i svu salatu i ne pipam hleb. Bitnije mi je da je hrana „home made“, nego da je svaki obrok prema nekom mom principu.
Ne računam u ovu priču neke trenutne režime koje imaju konkretan cilj. Recimo, kada idem u teretanu i radim na definiciji, neću praviti ovakve „izlete“ ali je to ipak samo privremena „potpuna strogoća“. Svojim gostima umem da napravim klasične špagete bolonjeze i smažem ih za večeru – ali nemam goste svaki dan. 
Ono što stvarno nikada ne dolazi u obzir su kupovni keksići, kupovne supe, margarini, hrana sa aditivima, sokovi... Ako želim lazanju – sama ću razvijati što tanje kore oklagijom, a za torte imam kalup prečnika 16cm pa uvek spremam malene torte u koje uglavnom ne stavim ni trunku šećera. Ne mogu da se setim kada sam pravila poslednju, prošla je čitava večnost. 
Da li si ikada u životu došla u iskušenje da se preždereš, da jedeš brzu hranu, ono što spada u džank fud i jesi li se ikada borila s viškom kilograma? I da li si, sledeći svoj način ishrane, nečega željna? Neko je za tebe napisao, ždere, a vitka–čemu zahvaljujući imaš fantastičnu liniju i izgledaš bar deset godina mlađe?
Višak kilograma ne, ali se desi da strpam u kljun nešto što nije „po protokolu“. Ne plašim se džank-hrane jer mi ona nije navika ni potreba - biram kada ću da je jedem i kada neću – a biram je uglavnom kada moram i ne može drugačije. Recimo, kada sam na putovanju i opcija je samo benzinska pumpa – uzeću neki sendvič koji ne bih pojela da imam alternativu. Samo ne sme da ima margarin i salamu. Neće mi biti ništa od par takvih situacija, niti me to brine i plaši.
Posao mi olakšava i to što sam snob. Toliko dugo kuvam da mi je potpuno ispod časti da jedem nešto neukusno i ružno spremljeno. Previše volim hranu da bih ubacila u sebe nešto onako bedno poput viršli i salame. Za doručak zaslužujem omlet sa sirom i blitvom spremljen na maslacu – a ne skrob i ostatke otkoštanog mesa. Pošto se za svoj snobizam brinem sama (i finasijski i operativno) to nikoga ne opterećuje. Pomalo je ironično što ovakav doručak manje košta od bureka i jogurta u pekari... 
Kulinarski snobizam

Dijeta za ceo život


Spadaš u najvatrenije zagovornike LCHF ishrane – možeš li za neupućene da kažeš, ukratko, u čemu se ona sastoji, koji su njeni principi , prednosti, kvaliteti?
LCHF ishrana je ishrana u kojoj najveći procent kalorija potiče iz masti. Ipak, količinski je najviše povrća. LCHF nije ni visokoproteinska ishrana, niti ludi pokušaj da se čvarci ubačeni u kožu pileta isprže u fritezi. LCHF ne zabranjuje žitarice i voće, niti mora da bude strog. 
Jesam vatreni zagovornik, ali uz bitnu napomenu da je meni koncept prilično fleksibilan :) Za mene, LCHF-ovac je svako ko se ne plaši prirodnih masti korišćenih u onim količinama potrebnim da jelo bude ukusno. Ne veruje u zablude o "biljnim uljima koja su zdrava jer nemaju holesterol. Ne koristi ili makar maksimalno izbegava prerađene namirnice i hranu iz kutijica i kesica. LCHF-ovac zna šta smo jeli pre nego što smo dobili kompanije i reklame za hranu na TV-u. Za mene je LCHF način razmišljanja i stav - a ne svakodnevnica ograničena nekim procentima kalorija iz masti. Glavna prednost je vraćanje na što prirodniju ishranu, onoliko koliko to dozvoljavaju sadašnji uslovi života.
Ne pričamo o religijskim ritualima da bi nešto moglo da bude „prekršeno“. Ako neko ima strogi i isključiv režim onda treba da ima i dovoljno dobar razlog za tako strogi režim. Lično poznajem nekoga ko je uz LCHF rešio problem s dijabetesom tipa 2 i on je opravdano jako strogi LCHF-ovac. Ova ishrana je sada i „zvanična“ u Švedskoj. Njihovi lekari, za razliku od naših, sada mogu da svoje pacijente koji su gojazni ili imaju dijabetes tipa 2 da tretiraju i na ovaj način. Mislim da će cela priča tek biti aktuelna i kod nas pa mi je drago što imam mogućnost da razbijam neke predrasude od samog početka.
U vezi s tim i pitanje - najzdravija dijeta za one koji bi da smršaju?
Dijete za mršavljenje ne treba da se razlikuju puno od dijeta za ceo život. Prvo i osnovno – jedite prirodne namirnice i zaboravite na procesuiranu „hranu“ uz napomenu da gladovanje nikome nije donelo dobru liniju nego samo probleme. Drugo – kuvajte sami (ili nađite nekoga ko će to da radi za vas) :) Treće – ako niste insulinski rezistentni, pomoćiće rezanje kalorija – ali ako jeste Low Carb dijeta je rešenje. Četvrto – prazne kalorije (šećer, belo brašno) nisu za sve jer ne mogu svi da priušte sebi ovaj „luksuz“ (nije fer ali je tako). Peto - neka bude ukusno. 
Ono što vam nikako ne treba su bilo kakvi preparati, hrana iz kesice, šejkovi, tablete i slične budalaštine. Lekovite biljke, algice, čajevi, tiknture i slično su već simpatična stvar – ali ja volim da ih zovem „d*pe nutricionizma“ – jer ako i dalje doručkujete u pekari, zašto pobogu bacate pare na preskupi čaj za mršavljenje ili tinkturu za imunitet? Još uvek niste sredili one besplatne logičnije stvari!
Na kraju da dodam da je tek u finalu bitno da li se vama jede meso ili ste za neke isključivo biljne varijante. Ovo već spada u lične odluke a ne u pravila. Ja se u tuđe lične odluke ne petljam, nije pristojno.
Kako je izgledao tvoj jučerašnji jelovnik?
Sendviči od Tonus hleba, sa puno maslaca i dimljenim lososom uz masline, cveklu, jogurt i pečenu papriku. Ručala sam kuvani karfiol sa maslinovim uljem uz pečeni batak i karabatak – i opet pečenu papriku koja mi je slaba tačka. Večerala gustu krem čorbu od maslaca, brokolija i piletine sa susamovim uljem. Usput sam smazala dosta mandarina, jabuke, bademe i grickala naseckan kupus i šargarepu uz neku nerazumnu seriju koju nikako da prestanem da pratim :) 

Živim na Fast Food-u, ali ga pravim sama


Svi se žale na nedostatak vremena zbog čega jedu brzu hranu. Ti imaš višak vremena i nikada te ne mrzi?
Naravno da nemam vremena i naravno da me mrzi. Ali znaš onu groznu i bezveznu poslovicu – „Ne može i jare i pare“? Ja sam na nju potpuno alergična, jer previše volim „I vuk sit i ovce na broju“!
Zato sam rešila da i ja, kao i sav normalan svet, živim na fast food-u, samo što ja svoj fast food pravim sama. Uzmi mi zamrzivač i umreću od gladi ili od tuge :) Velike nabavke, puno polugotovih domaćih jela na ledu - i problem rešen. Rekla sam ti moj jučerašnji jelovnik, ali bih sada naglasila da je jedino što sam stvarno skuvala juče bio je taj karfiol na pari – sve ostalo je iz „mog fast food-a“. Kuvam jednom mesečno za svoje svakodnevne potrebe i zamrzavam – a kad god imam vremena ili „inspiracije“ ili mi treba relaksacija – ja sam u kuhinji i kuvam iz čistog zadovoljstva. U svakodnevnom životu, ne trošim previše vremena za razmišljanje o hrani. Hrana je već u zamrzivaču.
Kakav je tvoj stav po pitanju dilema, počevši od tzv 4 bele smrti, preko žutog šećera, stevije, zaprške, kafe, nes kafe, 1 2 3 4 u1,  česte upotrebe testenina, krompira itd?
Priča o 4 bele smrti je jako neprecizna i prenaduvana. Malo šećera i skroba ne smeta onima koji su vitki i nemaju zdravstvenih problema – a od obične testenine, pirinča, kukuruza i krompira me više brinu lisnata testa s margarinom ili keksići sa fruktozom. Kako bi to moglo da bude isto? Prirodne masti nisu neprijatelji već makronutrijent kao i ostala dva (ugljeni hidrati i proteini). Ne možemo da preterujemo ni sa jednim makro ni mikro nutrijentom i tu nema ničega novog ni revolucionarnog.
Neke stvari poput aspartama i MSG-a proglašavaju za bezbedne. Uzmimo i da jesu - OK. Pravo pitanje nije da li su bezbedni već je pravo pitanje kako ih konzumiramo. Ne jedemo aspartam kašičicom. Ovo su stvari koje se stavljaju u proizvode koji bi i bez njih bili jako loši. Zato ja vas pitam – koga je uopšte briga da li su ova dva bezbedna?    

Recept za zdravu ishranu - idite na pijacu i kuvajte!


Koje su, po tvojoj proceni, najveće zablude u Srbiji, kada je ishrana u pitanju?
Najveća zabluda je da je nutricionizam nešto čime treba da se bavi grupica odabranih ljudi. Svi jedemo i nema razloga da svi ne znamo šta, koliko i sa kojim razlogom. Najveća zabluda je što smo neznanje pihvatili kao normalno stanje. Najveći greh je to što nam je elementrna edukacija na ovu temu oduzeta i nemamo je u osnovnim školama – i na to smo se navikli. Napravili smo plodno tle za svakave mambo-džambo gluposti i čudotvorne preparate.
Druga zabluda je to što koristimo reč „umereno“. Većina nema osećaj za „umereno“. Umerenost jednostavno ne postoji za neke ljude – one iste koji spadaju u 95% populacije koja ne čita deklaracije na prehrambenim proizvodima. 

Imaš li savet, preporuku, recept – kako da se zdravo hrani prosečna srpska porodica, koja se bori s računima, kreditima,niskim platama, nedostatkom vremena, a pravda sa još s  desetak ne-opravdavajućih razloga zato što poseže za  kancerogenim mesnatim i ostalim nezdravim prerađevinama, polugotovim jelima, čipsevima, smokijima, gaziranim i ostalim jednako štetnim napicima, preslatkim slatkišima s margarinom, eurokremovima...
Idite na pijacu i kuvajte! I popravite način razmišljanja: dodajte cenama pašteta i belog hleba cenu svih onih preparata za imunitet, preparata za mršavljenje, anticelulit mazalica itd. Tek onda dobijate pravu cenu loše ishrane. I ti si to ranije lepo rekla: „Zar je čips besplatan?“ 
Svakako da se i ja zapitam (pošto sama moram da vodim računa o svemu) šta bih jela da sam u prilično lošoj finasijskoj situaciji? Verovatno krompir, pirinač, sočivo, jaja, leblebije, džigerice, kupus, jabuke. Ovo su jeftinije namirnice. Neka od njih nisu „po mojim principima“ ali mogu da se spreme na kvalitetniji i bolji način da bi se makar malo uklopile u njih (obično besplatno natapanje preko noći, na primer).
Znam da će biti onih koji će reći da je za neke ljude i ovaj primer nemoguć i nedostižan, ali mi onda ulazimo u priču o mnogo ozbiljnijim i većim problemima koji više nemaju nikave veze s ishranom i navikama. Tu bih ovaj put podvukla crtu.
Nije me iznenadio tvoj stav u vezi sa presnom hranom, sve popularnijem biznisu nekih koji bi da to nametnu kao način života. Koliko su, po tvom mišljenju, opasni, po zdravlje sledbenika, ti stavovi ljudi očigledno nedovoljno upoznatih i sa hemijom i anatomijom i nutricionizmom, odnosno ljudi  sa nekakvim površnim sa-znanjima o principima zdrave ishrane, koju banalizuju do nivoa totale neukosti?
Lepo si rekla – biznis – ali moram malo da se i ogradim. Neko ne padne na propagandu – ima onih kojima je sve to lično ubeđenje.  Jedno je biti vegan iz ubeđenja da je to zdravije i dobro ili iz ljubavi prema životinjama. Ipak prekrajanje istorije, izmišljanje podataka o tome kako smo živeli kao vrsta, nebuloze o tome da kuvamo samo 10.000 godina i umišljanje da vam preko potrebni nutrijenti ne trebaju – je već prelaženje linije zdravog razuma. Najviše me nervira upoređivanje s majmunima koji su kao "striktni vegani i to im je prirodno", dok je Youtube pun snimaka šimpanzi koje ubijaju i jedu male životinje. Nekada se bar gledao "Opstanak".
Čovek može da preživi i bude OK na puno različitih tipova ishrane uključujući ovde svakako i vegansku – a hrana nikada nije ni bila jedini faktor zdravlja, sreće i dugovečnosti. Ipak, za nekoga manje informisanog loše sprovođenje bilo kog tipa ishrane može da bude opasno. Važi i za novopečene vegane, koliko može da važi za novopečene LCHF-ovce. 

Neprijatelj je samo onaj za koga ne znaš gde je sakriven


Tvoj izbor među blogere koji će biti finansirani od koka kole izazvao je polemike na društvenim mrežama. Hožeš li uspeti da pomiriš svoj stav prema svemu što je nezdravo i beskorisno, gde spada i sam proizvod ovog brenda,  i , nenametnutu, ali na neki način očekivanu i za mnoge podrazumevajuću, lojalnost prema naručiocu posla?
Preciznije rečeno, u sklopu akcije „Coca-cola Bloggers Network Adria“ pisaću jedan post mesečno i mislim da je nakon prvog jasno da to mogu. Pošto niko ne može da voli moj blog više od mene, smatram da su mnoge polemike išle u pogrešnom smeru. CC je kompanija čije proizvode možete da izbegnete lepim „Ne, hvala“ čak i kada se na nekoj promociji nude besplatno - izgovorila sam to puno puta i sigurna sam da 100% deluje. 
Ona strana priče koja je meni stvarno zaniljiva i koja može da me zainteresuje i privuče se tiče događaja poput onih na Blogomaniji. Znala sam da će se na sportskim aktivnostima na Blogomaniji brojati kalorije, pomnožiti sa 2, „pretvoriti“ u novac – a novac će CC donirati školama u ruralnim područjima za kupovinu sportske opreme. Držala sam dva jutra časove joge pa smo tako i mi iz grupe za jogu dodali još potrošenih kalorija u ukupan zbir. Na kraju je sve pomnoženo sa 4 (ne sa 2) i ukupno je na svim sportskim aktivnostima sakupljeno više od pola miliona dinara. Jako mi je drago zbog toga – ili još tačnije, bilo bi mi neizmerno žao da nisam na neki način mogla da doprinesem ovakvoj aktivnosti. Broj mojih popijenih CC je i dalje – nula, kao što je uvek i bio (od prizvoda kompanije CC pijem samo "Rosu"). 
Sve mi ovo na kraju liči na onu klasičnu priču o ograničenjima. Postoje ograničenja koja pokušavaju da nam nametnu drugi i ona koja namećemo sami sebi – i jedino su ona druga istinski opasna, posebno ako potiču iz nekog straha. Par stvari kojih sam se ja plašila su mi se već desile, a polemike nikada nisu ni bile među njima.

Uz sve otrove koji proističu iz načina gajenja stoke i voća i povrća i potonje prerade namirnica, civilizaciju , onaj njen s-a-vesni deo, potresa i pošast zvana GMO. Da si vlast, da možeš da utičeš, odlučuješ, savetuješ,  kako bi se borila protiv sve očiglednije namere da nam GMO bude svakodnevica?
Nije ti neprijatelj onaj kome uvek opušteno možeš da kažeš „ne, hvala“ i nastaviš svojim putem. U svetu o kome danas pričamo neprijatelj je samo onaj za koga ne znaš gde je sakriven i ne možeš da ga izbegneš onda kada to žarko želiš. Da li je sardina s Tajlanda u GMO sojinom ulju? Da li je je meso iz uvoza od životinja hranjenih GMO hranom? Čime su tovljene ribe u ribarnici? Nekoga ko i dalje jede grickalice bi zanimalo i poreklo sojinog lecitina koji je bukvalno u svakoj. Nemamo odgovore na ova pitanja a GMO proizvodi su verovatno svuda oko nas. 
Sve više razmišljem o tome da li bi promet dobro upakovanih proizvoda koji bi bili jasno označeni predstavljao korist ili štetu? Ako ti proizvodi već cirkulišu (a mislim da cirkulišu) treba da znamo gde su, a ne da se pravimo da ne postoje. Razmišljanje na ovaj način je logično, ali je istovremeno i jako mučno - razmišljam o sistemu pogodnom za cakum-pakum državu, ali sumnjam da nešto ovakvo može da preživi „divlji zapad na srpski način“. Ipak, to treba da ostane tema za razmišljanje...
Kada je sadnja GMO semena u pitanju ovo smatram uništavanjem zemlje koje ne dolazi u obzir. Nepovratno je i nedopustivo. Ne znamo dovoljno o GMO i on je kontroverzan. Ne sme da bude kompromisa oko sadnje dokle god ima i najmanjih dilema. Lako bi pobacali označene kutijice iz supermarketa, ali nemamo bagere kojima bi smo prekopali celu Srbiju.
Na mene si ostavila utisak zadovoljne, savesne, samosvesne,  uspešne mlade žena koja čvrsto korača, zna dobro šta hoće i još bolje šta neće, grabi život široko raširenim rukama, odgovorna i prema sebi i prema svima sa kojima dolazi u kontakt, od net ne-znanaca do poslodavaca. Ima li nečeg što zameraš sebi, postoji li oblast u tvom karakteru, u tvom životu, u kojoj želiš da se popraviš  šta sebi želiš u sledećoj godini?
Hvala, Negoslava! Generalno jesam zadovoljna samom sobom. Nemam previše izbora jer nemam ni gde da pobegnem od same sebe :)
Ne postoje neki radikalni zahvati koje bih izvodila, prvenstveno zato što ne verujem u uspešnost i dugotrajnost radikalnih zahvata. Ipak postoje štelovanja i doterivanja koja su mi u planu i programu:
  • Volela bih da se bolje borim sa stresom i to je  moj lični zadatak za 2014. Nisam se dobro pokazala nekoliko puta u 2013. godini.
  • Hoću da spojim svoj dosadašnji posao sa ovom pričom i više vremena posvetim pravim akcijama i projektima - jer mislim da samo pisanje više nije dovoljno.
  • Želim da naučim da pričam više iz srca a manje iz glave. 

Čime se meri uticaj blogera - novcem ili uticajem na svakodnevicu čoveka i nečiju poziciju u blogerskom svetu

$
0
0

     U Srbiji, izgleda, nije popularno biti uticajni bloger - bar ako je suditi po vajkanjima onih kojima i blogerska javnost i mediji spočitavaju da to jesu. Jednom je, braneći se od ove titule, neko ( izvinte me zbog zaboravnosti) objasnio da bi sebe teško mogao smatrati uticajnim blogerom, ako bi se taj uticaj merio brojem ljudi koji bi se odazvali na njegov poziv za učestvovanje u nekoj akciji.Ako se i ne sećam ko je u pitanju, sigurna sam da pripada prvom srpskom blogerskom ešalonu, a da  li je član te "zatvorene ekipe trgovaca maglom",  u to ne bih baš  smela da se zakunem.



     Ja sam do sada, po nekim portalima koji su prenosili moje tekstove ( i uredno ih potpisivali, što jes, jes), dostigla tek  "zvanje" popularna blogerka. Što me je, posle dužeg uzaludnog čekanja da se  neko ogreši i o moju malenkost od 179 cm visine, pa me optuži da sam uticajna,  nagnalo da malko sama protalaškam na temu lične blogerske uticajnosti. Koja, ruku na srce,  ič nije ni malečka ni za zanemarivanje. Što se da zaključiti iz sledećih priloženih dokaza, za koje molim da mi se upišu u radni staž ili bar prilože starosti u vidu potpisanog opravdanja kada me, jednoga dana, bude priupitala gde mi je bila mladost (pozna, doduše, al sam tek počela da krčmim drugu polovinu cifre zvane sto).

                                 DAKLE, DOKAZE NA SUNCE

      Reblogovanjem jednog posta i toplom preporukom njenog bloga mojoj ekipi s Wordpressa, razmahala sam posustala spisateljska krila jedne Vesne iz Zagreba. Čitanost njenog, do tada skoro neprimećenog bloga, kako to ona sama kaže,  naglo je porasla, a ona ponovo dobila volju da piše, pa možda uskoro objavi treću knjigu.
     Da ne pominjem sve one moje blog drugare, kojima sam otkrila Vesnin blog, pa sada imaju prilike da uživaju u čitanju uvek zanimljivog, aktuelnog i lepog  štiva. Doduše, oni mi (još) nisu zahvalili, ali ona jeste. Često i svaki dan.

                  A TEK PREBRANAC, AJVAR I MOSKVA ŠNITE

      Kulinarski odeljak na mom blogu usrećio je mnoge. I još višestruko uticao ne samo na njih, nego i na njihove porodice.A i šire.
   Najpre, ljubitelje prebranca. Bukvalno iz čitavog sveta javljaju mi se naši ljudi, posebno muškarci koji baš nisu vični kulinarskim veštinama, zahvaljuju se na detaljnim objašnjenjima i uputstvima i hvale se pohvalama svojih prijatelja, naših ljudi i stranaca, koje su ugostili.
     Ima li veće sreće za domaćicu koja nikada nije napravila ajvar, da iz prve skuva pravi delikates, srpski kavijar,  koji je iz špajza nestao brže nego što je smešten u njega? Jedna, odavno priznato uticajna blogerka, zahvaljujući mom receptu, ne samo što je prvi put u životu  pravila ajvar, nego je pre svoje pete decenije saznala šta je to - esencija!!! Ima li većeg dokaza nečije uticajnosti, nego da priznato uticajnu blogerku nauči čak dve stvari - da pravi najbolji ajvar na svetu i da sazna šta je esencija!?
     A tek Moskva šnite- šta da se pravdam, ovde sve lepo piše ( dobro, još ponegde, al da ne preterujem s linkovima sad).
     Ostvarila sam ja svoj uticaj, ne da nisam, i preporukom recepta za najlakše umešeni integralni hleb koji se i ne mesi - jedan Mile se čak i na Fejsbuku pohvalio delom svojih ruku i svoje rerne, uz naglasak na činjenici da će ga odsad uvek praviti!! Pa sam "uticala" - receptima za jagnjetinu u mleku, zaplanjsku banicu na Lenin način, zdravu čorbicu od povrća i još nekim ajvarima.

          I PONOVLJENO - HRANIMO SE LOŠE JER SMO LENJI

      Uz pomoć prof dr Zorana Vujčića, uticala sam na razbijanje  mnogih predrasuda o tome da je zdrava ishrana skupa- hranimo se loše jer smo lenji, i tako mnoge lenje mame lišili opravdanja tom skupoćom, kada decu tove gaziranim sokovima i džank hranom sa kioska, umesto voćem, domaćim pecivom i paštetom spremljenom brže nego da se ode po pljeskavicu sumnjivog porekla, na trafiku.
     Tom prilikom, odnosno posle objavljivanja ovog intervjua, postigla sam ono što nisam višemesečnom pričom mogla - pomenuta Lena je prestala da pije famozno dva-tri u jednom, jer joj je  jedan jako upućeni  prof dr potvrdio ono što je jedan diplomirani ekonomista samo zalud  prepričavao.
     Jučerašnji intervju sa Majom Petrović na dobrom je putu da dostigne cifru od 5000 onih koji su pročitali razgovor sa dr Zoranom, a reči zahvalnosti onih koji su ovim putem otkrili njen blog, govore sami za sebe.

                              JA OVO UMEM DA RADIM

     A pre toga  sam se priključila jednoj divnoj Merimi  iz Novog Sada u širenju njene ideje o organizovanju mreže kreativnih ljudi Ja ovo umem da radim- posle ovog mog posta, krenula je bukvalno reka prijava, mahom žena, iz čitave Srbije, za razmenu onoga što izrađuju ili nude kao usluge. Jutros me je Snežana obradovala ovim postom, koji pokazuje da akcija, osim onolike zainteresovanosti i tolikih aplauza, može da ima i realizaciju. Samo da se ljudi dogovore, da imaju volje i poverenja jedno u drugo.

    -Ja to o tebi i mislim. Niko nije toliko nesebično širio i promovisao misao nas malih blogera kao ti. Nesebično. E, sad ako se to meri u novcu, a linkovanje naših blogova nije "platežno" onda ti nisi uticajna, ali ako se uticaj meri onim što si ti uradila za nas i koliko si nam promenila živote, blogerski život i neki status u ovom svetu onda si ti za mene najuticajniji bloger(ili blogerka). - ovo je mi je napisala Merima, maločas, kada sam je zamolila da baci pogled na ovaj post, želeći da proverim neke svoje sumnje u to da bi on mogao da bude pogrešno  shvaćen.  Mi, mali blogeri, odlično se razumemo, a Merimi zahvaljujem i na naslovu.

                          RUČNI RAD I MEĐULJUDSKI ODNOSI

      Ajd  da zanemarimo pletilje, dakle one koje znaju da pletu i heklaju,  ali je dovoljno da je samo par onih koje su prvi put uzele igle u ruke i isplele kape i-li šalove, pa da priča o uticajnosti dobije svoju punu težinu. I potvrdu.

     Mada je ceo ovaj tekst u šaljivom tonu, shvatili ste već, postoji jedna stavka  uticajnosti na koju sam istinski ponosna. U pitanju su tekstovi psihološkog karaktera, (iako psihologiju poznajem tek kao čitalac knjiga iz popularne psihologije i  iz vlastitog životnog iskustva), koji su mnogima od onih koji su ih pročitali pomogli da lakše shvate - mobing i bolesnu prirodu mobera, ali i da čuju i moje iskustvo s ovom pojavom koja nanosi  štete ne samo pojedincima, nego idruštvu u celini. Ili, i o asertivnosti i kako je steći...


     Nedavno mi je u inbox stigla poruka od Fejsbuk prijateljice iz Hrvatske

zahvaljujem vam se na tekstu sa naslovom: Ako ste sa nekim zajedno plakali zbog njegove tuge,..... Procitala sam ga nekoliko puta i stvarno mi je puno pomogao. Upravo sam "izisla" iz jedne takve veze i ubila sam sebe razmisljajuci kako, zasto i cemu. Vas tekst mi je otvorio oci. hvala jos jednom. Uzivam citati i ostale tekstove. Lijepo je receno u jednom od komentara, pomogao mi je da shvatim da je to sigurno bila misija koja je morala trajati koliko je trajala. Zadatak je izvrsen, ona je sretna, a ja slobodna od sve negativne energije.Lako je prihvatiti stvari kada se razumiju. Sretna sam sto sam ovo procitla. Bas sam danas jednoj drugoj prijateljici pricala o tekstu i rekla da ovo spada u visoku psihologiju. osobno ne bi nikada dosla do ovoga. A toliko sam sretna sto je doslo u pravo vrijeme. Hvala jos jednom

i tako, neka je  samo  jedan tekst na temu iz života  pomogao  bar jednoj osobi da prestane da se sekira i preispituje sebe, zbog tuđih postupaka koje ne prepoznaje- malo li je

                                             A TEK OVO
 

E sada, dolazim do one stavke, imejl poruke od Ane,  koja me je najviše ganula


Draga Negoslava,

Htedoh da ti napišem misao koja mi se vrzma po glavi već par dana, a da bih je opisala, moram navesti malu digresiju.
Naime, prošle nedelje sam neočekivano upala u konfliktnu situaciju sa osobom sa kojom profesionalno sarađujem. Bila sam jako ljuta zbog njenog ponašanja, i mozgala sam kako da joj odgovorim i šta da joj kažem. U par navrata sam se nosila mišlju da napišem obiman post na blogu, u kom bih temeljno iznela svoj problem, i upozorila ljude na dotičnu. 
U sred te moje muke i dileme, ono što me ponajviše iznenadilo je što sam sve vreme mislila - šta bi Negoslava uradila ili napisala na ovu temu? 
Ne pamtim kada je neka osoba u tolikoj meri ostavila utisak na mene, kao što si ti imala priliku kroz ovo naše virtuelno druženje. Volela bih da se uživo sretnemo, pogotovo jer tvoja beogradska adresa nije daleko od moje - ja sam u Jerkoviću, i red bi bio da popijemo kafu.

Do te kafe, puno te pozdravljam.

I šta sad ja više da pričam?

Puno mi srce.

I to je onaj uticaj koji istinski raduje. Povratna informacija koja me najcelovitije uverava da moje blogovanje ima smisla. Čak mnogo više nego što sam, počinjući, mogla i da sanjam.

fotografije odavde






1 savet i 1 primer za pisanje kritičkog posta na blogu, a da ne bude isključivo hejterski

$
0
0

- Želite da iskritikujete lošu pojavu, nekorektnog prodavca, nestručnog lekara, komšiju koji baca đubre s terase, nesavesnog poslodavca, a da to ne bude pljuvačina, kletva, grdnja, rasipanje vaše žuči po tekstu punom optužbi, posle kojeg u čitaocu ostaje samo vaša gorčina? Onda neka vaš tekst bude zaista blog-post, a ne puko prebacivanje ružnog osećanja od i iz vas na čitaoca nedužnog, kojem je puna glava  loših vesti, kritika, polemika, pljuvačine, ružnog, žalosnog, jadnog, bednog i svega ostalog obeshrabrujućeg!



     Neka odmah odmah bude jasno - ako ste otvorili blog samo za svoju dušu, da u njemu pišete o svemu i svačemu bez obzira na to ko će taj blog čitati i da li će ga uopšte čitati, nemojte gubiti vreme čitanjem ovog posta. Jedino u slučaju da sa mnom delite želju da ono što blogom saopštavate ima i priliku da bude interesantno ljudima koji čitaju blogove, pa i da se oni vraćaju baš na vaš blog u moru tolikih kvalitetnih blogova, i još da vam uz to šalju povratne informacije u smislu ne-slaganja i ne-podržavanja vaših stavova, izdvojte malo svog vremena, pa čitajte tekst do kraja.

       RUŽNOG NAM JE PREKO GUŠE, DAJTE I ZRAČAK VEDRINE


Napiši jednu ljubavnu
nek nešto novo bude
samo nek nema suza
na to smo navikli ljude

     Sećate li se ove Montenove pesme? Jel da da zvuči kao da je ispevana koliko juče, a ne još u ono vreme kada sam ja bila mlada i kada se ono što je par godina kasnije usledilo u onoj velikoj zemlji nije ni naslućivalo?

     Ljudima je loših vesti i previše!
     Svi mi bismo najradije da čitamo i slušamo nešto lepo,pa da nam se duša malo razgali, pa da nas obuzme milina od divote, pa da nam se usne  neprimetno iskrive u osmeh, a oči zacakle.
     I onda neko napiše tekst o tome kako je prevaren, namagarčen, izigran, uvređen, povređen, oštećen - šturo štivo s taksativnim nabrajanjem činjenica. Sve ispravno, sve iskreno, sve tačno.
     Neko koga privuče naslov klikne na adresu, pročita, sazna, uvidi. Au, što je beobrazan tajitaj prozvani, pa stvarno nema smisla, zgrozi se nad njegovim moralom i pomisli i sam , gde će mu duša, kako ga samo nije sramota. Neka mu Bog ili ta svemirska sila koja vidi sve vrati, pa da i njega ovako zaboli! I neka mu zatvore radnju, neka mu crkne mačka ili pas, ma sve u crno neka ga zaviju, belo videlo više da ne vidi!



     Ode, posle, taj čitalac u stvarni život, a pre će biti da, ako je već na netu, ode na još koji blog. A tamo, čita o ljubavi, o putovanjima, o kuvanju, o ručnim radovima, o kompjuterima, marketingu, o životu, a sve neke lepe priče i još lepše slike i najlepše rečenice. Pa čak i kada je na stubu srama nešto... bilo šta, rečenice imaju smisla, gunđanja su prošarana inteligentnim dosetkama, tekst ima početak, sadržinu, kraj i - poruku za potencijalne žrtve istog ... prodavca, poslodavca, doktora, komšije, i pouku za sve ostale koje u njima možete prepoznati. Pa mu, tom čitocu, i pored izvesne doze gorčine, ipak i mala, možda i najmanja sijalička optimizma zasvetli, prepozna u tom tekstu iskrenost,patnju, bol, radost, ogorčenje, autora, solidariše se ili ne sa njim, ali - na taj blog se opet vrati. Isto kao što na onaj prvi neće nikada više.

     Pišite, dakle, priču, privucite čitaoca, osvojite njegovu vernost interesantnim tekstom, sadržajem koji nije samo spisak krivica prozvanog! Vaš blog nije sudijski zapisnik sa saslušanja tužitelja, još manje optužnica!

    Ideju za ovaj tekst dao mi je autor nekih redova koje je plasirao na blogu - čovek koji je očigledno s razlogom ogorčen i koji, naravno, ima prava da bude ljut. Ne zamerite, neću mu stajati na muku linkovanjem, jer , verujte mi na reč, nije izvukao pouke ni iz dosadašnjih  saveta da smiri loptu i da , umesto spiska prozivki i zamerki napiše pravi blog-post koji mu neće oterati čitaoce. 
     
     A vreme objavljivanja tog  posta poklapa se s vremenom šerovanja u Fb grupi Blogeri  ovog, koji  mu je sušta suprotnost.  Čovek je od svog "slučaja" napisao priču koja se čita. Izneo "problem", naveo zamerke, pa se čak potrudio i da ukaže na greške i istovremeno ponudi rešenja za sprečavanje njihovih daljih ponavljanja. Mislim, ako ima koga da ga čuje. A i da nema koga da ga čuje, stekao je one koji čuju njega i koji, em će imati preporuku za sopstveno ponašanje u sličnim situacijama, em će i dalje dolaziti na ovaj blog u potrazi za nekim novim korisnim informacijama.

    A da li ste poslušali pesmu koju sam pomenula na početku?

    Ona je promašena ilustracija, reći će neko, ko se tvrdokorno drži hejterskih stavova, potvrđujući to sledećim stihovima

    I pišem pesmu ljubavnu
    al suza mora biti
    kako da pevam o ljubavi
    kad tugu ne mogu skriti

 E pa, dragi moji, nije tako.
    I pored evidentne tuge, ova pesma nije tužna - ona je i dalje ljubavna, i dalje slušana, jer ima šta - sadržaj. Zanimljiv, prijemčiv, stvaran.
Pa neka je i otišla Ana...


fotografiju sam pronašla na Fejsbuku
     



Kad bi znao da će da padne, čovek bi seo -ugruvanog, vaša osuda, kritika, pa i upozorenje, samo ga još više bole

$
0
0

Kako se ponašate u situacijama kada vam se prijatelji požale da su napravili grešku i da sada ispaštaju zbog nje? Ako je vaša reakcija - pa kako si mogao to da uradiš, gde su ti bile oči, što se nisi raspitao, jesam li te upozorio ... bolje je da ućutite nego bilo šta da mu kažete!!



      U mom kraju postoji izreka koja glasi - kada bi čovek znao da će da padne, on bi seo ( i onda se ne bi ni ugruvao, kamo li slomio neku kost, dodajem ja).
     Da može da zna šta ga čeka posle izbora ove ili one solucije, ovog ili onog puta, ove ili one strane, svako od nas bi bio siguran da donosi ispravnu odluku. Ovako, neretko se desi da je neka naša odluka u startu bila pogrešna, pa zbog  toga plaćamo deblje ili tanje cehove, kraće ili duže vreme - svejedno, košta nas. I najmanje što nam je potrebno onda kada trezvene glave treba tragati za rešenjima da posledice loše odluke bar budu što manje, jeste popovanje svih onih pametnjakovića koji od  svega znaju da kažu samo - jesam li ti rekao, što nisi pazio, kako si to mogao!

     Kako se ponašate u situacijama kada vam se prijatelj požali na posledice pogrešne odluke?

     Sažaljivo, puni empatije, tugaljivo klimate glavom na nepravdu koja ga je zadesila, plašeći se da kažete bilo šta?
     Rasčlanjujete te loše posledice zajedno sa njim, ne bi li pronašli iole prihvatljivo rešenje , jer, šta je bilo bilo je, valja požar gasiti?
     Ne čekajući da stavi tačku na svoju tužnu ispovest, uzimate "banku" i nabrajate sve moguće razloge zbog kojih nije trebalo da to uradi - zašto se nisi prvo raspitao, gde ti je bila pamet, što nisi slušao šta ti govorim, lepo sam te ja upozoravao, kako je takva glupost mogla da ti padne na pamet i još sijaset nebulotičnih gadosti za koje i  niste svesni da su sve same gadosti, koje ne bi trebalo reći ni najgorem neprijatelju, a ne prijatelju, rođaku, poznaniku.

     Čovek koji se suočava s bolnim posledicama sopstvene nepromišljenosti, loše izabrane opcije, s nekom nesrećnom okolnošću koja se mogla izbeci na ovaj ili onaj način, ali nije i sad je došla na naplatu, najmanje u tom trenutku poveravanja vama zaslužuje nešto od gore navedenog. Isto kao što osoba koja  se žali da ima problem na poslu, sa roditeljima, braćom, mužem, u najmanju ruku ne zaslužuje da se baš u tom trenutku hvalite kako je kod vas sve u redu!

     Zamislite sledeću situaciju - osoba A se žali na probleme sa , recimo, roditeljima, koji je ne shvataju, ignorišu, iskorišćavaju, podređuju drugom detetu, a vaš odgovor na sve to je - a što ja imam divne roditelje, oni su tako požrtvovani, tako pravični, duše od čoveka. Ili, koleginica je jedva skrpila pare da kupi dva pileta na sniženju, pa priča kako ih je istranžirala i rasporedila po kesama pa  stavila u zamrzivač, da potraju, a vi pred njom deklamujete - meni je mama zaklala svinju, teča mi ulovio ribu u Dunavu, a svekrva mi utovila 30 pilića. Ne izmišljam, časna reč, sve ovo sam imala prilike da čujem.

     Lično iskustvo sa nepostojanjem empatija imala sam, i dan danas ga imam, kada se povede priča o onoj osobi, pisala sam već,   kojoj smo pozajmili pare "do nove godine", a evo treća će od tada, ni sudska presuda nam ne koristi ništa, a onda neki bliski ljudi kažu - a kako ste smeli da mu date tolike pare itd.... Da se ubiješ, ne zbog para i ne zbog sekiracije što te prevarila osoba koju si očuvao, nego što ti još neko koga smatraš prijateljem drži lekciju post festum!!!

     Povod za ovaj tekst je jedan drugi tekst, koji je zapravo jauk žene kojoj su vezane i ruke i noge u, i kod nas poznatom slučaju, zaduživanje u švajcarcima, pre nego što je drastično porastao i pre nego što su još drastičnije pale cene nekretnina, za koje su se ljudi mahom i zaduživali.
     Kopiraću, znam da se  Vesna neće ljititi, samo dopunu njenog Otvorenog pisma, reakciju na ono što bi se u mom kraju nazvalo seirenjem- moglo bi biti prevedeno kao dolivanje ulja na vatru, iz pakosti.


 -Zanimljivo je ovo: iako sam na kraju pisma molila - baš zato što sam očekivala da bi se to moglo dogoditi, jer ljudi više vole biti pametni nego suosjećajni - da mi ne objašnjavate kako sam sama kriva i kako ima težih slučajeva, jer da to ionako znam, ali da želim probuditi suosjećanje, jer o tome se u stvari radi - i o pobuni, da ne pristajemo biti siva masa - mnogi komentari sveli su se baš na to - moju krivnju, nepromišljenost (Sandro, nisi ti, č.r.) i na matematiku: aprecijacija, deprecijacija, somnambulno veliki kredit...
Pa evo matematičke dopune mom pismu, za koju nisam mislila da će trebati.
Dakle, polakomila sam se za prelijepim stanom, moj prvi stan u životu, do tada smo živjeli u mračnoj, trošnoj ružnoj kući. Namjeravali smo podati kuću i jedan mali stan koji smo iznajmljivali, pa od tog novca kupiti stan. Ali ljudi nisu mogli čekati, išli smo u kredit s planom da prodamo kuću i stan i vratimo kredit mnogo prije roka. Mislili smo da smo sve dobro smislili. Ali, nismo. Oglašavali so prodaju, ljudi su se javljali, predomišljali, malo je potrajalo... A onda se prišuljala kriza, cijene su počele padati. Samo za primjer: vrijednost kuće prije krize bila je oko 150 tisuća, a kad smo je prodali dobili smo 75, jedva. Slično je bilo i sa stanom. Svi su planovi propali neovisno o našoj privatnoj gluposti - zbog nepredvidivih okolnosti.
Glupi smo bili, ne znamo matematiku, ne razumijemo se u kredite - zar nas zato treba zatrti,zgaziti, poniziti ispod crte ljudskog dostojanstva? Ne, ne može biti tako!
Ovo nije obrana, ovo je samo objašnjenje.






    A komentari ispod njenog blog-posta u kojem je iznela svoju muku, više da joj bude lakše jer osećam da se u toj klopci guši, nego da traži pomoć od stranaca koji to čitaju, izgledaju ovako





1.  Vesna draga, suosjećam doista, ali ne mogu odoljeti, a da ne kažem da ste se u nemoguću situaciju doveli vlastitom krivnjom. Iako sam po struci ljepoduh (Schöngeist), ponešto se razumijem u financijsku matematiku, i nikad ne bih ulazila u takav aranžman s ratom od 14000 kn. Moja kći (ona je profesionalna financijska matematičarka) je rekla kad je kupovala stan: Kupit ću stan za koji će mi rata kredita iznositi kao najam toga stana, u prijevodu: ne budem li ga mogla otplaćivati, vratit ću se u roditeljski stan, a najmom ću pokriti ratu kredita. No što je tu je! Oboje ste zaposleni s primanjima nešto većim od prosječnih i beskrajno naivni. Zato mi vas je zao jer znam da niste pokvareni i niste špekulanti, ukratko ne uklapate se u paradigmu tipičnog Hrvata. Mogu samo moliti Boga da se negdje ukaže neki "bog iz mašine". Izdržite!

 Cesto me ljudi traze savjet oko kupovine auta. Pa se odlucuju za auto koji ne bi u normalnom svijetu kupovali i da imaju tri puta veca primanja. Savjet: kupujes auto koji mozes otplatit u tri godine, ciju registraciju mozes platit odjednom, kao i servis.sve ostalo je za mazohiste i samoubojice...


2.  Recite, ta osiguranja i stedionice su u protuvrijednosti eura? Svicarci se nisu ni spominjali? To je trebao bit prvi znak za uzbunu. U igri je mozda bio usd, ali svi su vas upozoravali da mu vrijednost pada, zar ne? Oprostite, molim vas, nikako vam ne zelim ni na koji nacin jos otezavat, ili se pravit pametna, ali smeta mi to stalno spominjanje fin. (ili kakvoggod) obrazovanja po skolama od malih nogu i tako to… Nitko vas ni u kakvoj ustanovi ne moze nauciti da mislite svojom glavom, bas suprotno… Zao mi je. Valjda nece biti nepristojno zazelit vam sretan Bozic :)


Nemojte se sad ljutit: nego ciji su? Zasto je kamata u startu bila niza? Bili ste pohlepni i sad se trebate nosit s tim. To je sve.
Sto se dostojanstva tice, pogledajte opet passus o “kontejnerasima”. Zaista je tuzno sto vise ne mozete udijelit prosjaku.
Umjesto toga radije pokusajte mislit pozitivno: koju sam lekciju trebala naucit iz ovog? Zivotna skola ;)
* * *
    Čovek čoveku je, ipak, najveći neprijatelj. Bio i ostao.


fotografije su odavde

Kako je i koliko mene obogatilo blogovanje

$
0
0
Da li ste od onih koji  sumnjaju u net prijateljstva ili ih prihvatate širom otvorenih srca? Ako još niste nijedno virtuelno prijateljstvo pretvorili u stvarno, opustite se i dozvolite sebi tu radost i verujte mi - i na netu se, kao i u stvarnom životu, ljudi prepoznaju u najfinijem smislu ove reči!



      Sanja, Lela,  Verkić, Milan,Stana, Nataša, Milja,Lena, Sneška, Maja, Marija... samo su deo onog lepog virtuelnog sveta, koji je ušao i u moj stvarni život i postao, na moju veliku radost, njegov sastavni deo. One ostale, koje JOŠ nisam imala zadovoljstvo da upoznam, ali se družimo svakodnevno ili povremeno i prepoznajemo se, neću ovoga puta pominjati, iz bojazni da nekoga ne izostavim, pa da mi posle bude krivo. A i nema mesta u samo jednom postu, za sve.Toliko puno ih je, časna reč.

     I jedni i drugi su moje veliko, ali zaista jedno veliko bogatstvo i znam, sigurna sam u to, da bismo se jedni drugima zaista našli u nekim situacijama kada su nam prijatelji preko potrebni. S tim, što neke od njih i ne odvajam od svojih prijatelja stečenih u stvarnom svetu, a poznato je, to ponavljam u svakoj situaciji - kada su prijateljstva u pitanju, iskrena, potpuna i nikada dovedena u pitanje, život mi ništa nije zakidao. I hvala mu na tome!

     Bez obzira na to da li ste bloger ili samo čitate ili možda i ne čitate blogove, preporučujem vam da svoja najlepša net prijateljstva verifikujete i u stvarnosti. Sigurna sam da, ne da nećete zažaliti, nego ćete se pitati zašto to niste još ranije uradili.


 A evo, kako jeto kod mene bilo.

     Sanja je prva moja virtuelna prijateljica,  kasnije  je postala stvarna, a jedina koja nema veze s blogovanjem - osim što čita moje blogove kad god u dalekoj Latakiji u kojoj sada nije baš zgodno živeti, ima struje, neta i kakvih takvih uslova za opušteniji  život. Iskreno se nadam da ćemo se sresti još koji put u životu, ma koliko šanse za to trenutno bile  male. Na nju u njenu decu, tako same u dalekom svetu, mislim vrlo često i želim im da što pre izađu iz pakla u kojem se sada nalaze. Pa makar otišli i kod tate u Ameriku, kad su već odbili da to učine na vreme. Mada, lepo bi bilo da skoknu i do bake, u Hrvatsku, pre toga.

Dvojac koji je skrivio moju buduću knjigu

    Lelu sam upoznala malo posle toga, na netu, ali pre Sanje u stvarnom životu, pa mi je, na kraju, u pokušaju da me nagovori na blogovanje, upravo ona pronašla ovu platformu, adresu za moj prvi blog. Moj terač, moja inspiracija, moja druga u dobru i u zlu, zlatna moja Lela koja je doskora bila uvek spremna da izdvoji svoje dragoceno vreme za zajedničko ispijanje kafe, za kolače ili ručak, svejedno, ali za lepo druženje, svakako, kad god banem u Beograd. Sve dok nije počela da radi u firmi s obaveznim radnim vremenom, koje vrlo često i premaši, a ja ne smem da kažem da žalim zbog toga, sve dok je ona srećna. Za nju sam već i zaboravila da smo se našle na netu.

     Sa Stanom me je, na moju veliku radost, najpre na Fejsbuku, pa i u stvarnosti,  upoznala Lela. I ona se, jedna od retkih, još nije našla u mom blogu, ali je jedan od najvećih krivaca, negde u paraleli sa Lelom, pa onda još i malo dalje,  što će se moje zapljanjske priče naći i u knjizi, pa će biti još puno vremena za njeno pominjanje u mojim blogovima.

Blogo-prijatelje-manija

     Natašu, čuvenu heklerku, imala sam prilike da upoznajem kao cimerku, tokom prošlogodišnje Blogomanije na Staroj planini. I toliko sam je upoznala, da je njena mama, posle čitanja intervjua sa njom, zaključila - ona te je za ta tri dana upoznala bolje nego ja. Navijam za nju, odnosno za to da svoje heklanje kapa, šalova, prekrivača i ostalih lepih stvari, što pre prevede u nekakvu radionicu, fabričicu, fabriku,što da ne, u kojoj bi se izrađivali slični predmeti s njenom etiketom, ali u daleko većim količinama nego što sada njene vredne ruke, uz mamine i bakine, mogu da postignu.

     Na istoj Blogomaniji upoznala sam i Milana, divnog mladog čoveka sa kojim se odlično razumem i upotpunjavam - on meni nesebično deli savete iz svoje struke, budući da je SEO ekspert, a ja sa zadovoljstvom pišem povremeno za neki od  njegovih stručnih blogova. Imala sam zadovoljstvo da na ovogodišnjoj Blogomaniji upoznam i njegovo slatko ženče, Mariju, tako da mi ostaje da upoznam još samo gospođicu Micku i da tako znam sve članove divne porodice Todorović. Žarko im želim da mi postanu niške komšije. Mada, ni Vranje nije za bacanje.

    Blogersku legendu, Verkić, takođe sam upoznala na prvoj Blogomaniji, a pre toga smo se virtuelno družile na Fejsbuku. Još je nema u mojim blog intervjuima, mada smo ga odavno dogovorile i sigurna sam da će ga jednom i biti. Ova Džepna venera je glavni krivac što imam onaj drugi blog - pola jedne noći provela je uz mene, s one somborske strane, objašnjavajući mi prednosti te druge platforme, a onda i način njenog instaliranja. Ako bih imala pravo da izaberem samo jednog blogera kojem bi se obezbedio dobar i siguran posao, onda bi to bila baš ona. I posao je ono što joj najviše želim, budući da ima, kako se bar meni čini, sve ostale uslove da bude zaista izuzetno srećna žena.

Esnafska drugarica s klikerima

     Milju, moju esnafsku koleginicu, sa kojom me vezuju i zanat i blog i južnjačko poreklo i ljubav prema ručnim radovima i knjizi, upoznala sam na najspecifičniji način - pre malo više od godinu dana, ja sam žurila na primopredaju stana u Beogradu i pošto nije bilo mogućnosti za drugačiji susret, ona je postala treći član ekipe koja je pregledavala zidove, parket, pločice i drvenariju, ali ću je zauvek pamtiti po klikerima koje sam joj uvalila u šake, sa zadatkom da ih rasporedi svuda po stanu. Tako su savetovali oni koji su već primili svoje stanove - kažu, klikeri najbolje pokazuju kako je urađena nivelacija i koliko su krivi parketirani i ostali podovi. Na terasu smo sipale vodu, pa je dotrčao i nadzornik zgrade, u strahu da neka cev nije naprasno pukla. Jako se radujem njenom uspehu kao privatnice. Obožavam njene priče o starom Vranju, ne samo zato što nose duh jednog vremena, već i stoga što iz njih uvek nešto naučim. A tek njeni recepti - zavirite u intervju sa njom, tamo će te naći sve linkove.

     Pre tačno godinu dana, u Beču sam upoznala Trebinjku Lenu, zaplanjsku snajku. Pre toga je bila samo verni čitalac mojih blogova, a posle - malo zahvaljujući i meni, bloger malaprge. Zahvaljujući njoj konačno sam naterala sebe da probam suši, videla malo Donje Austrije i upoznala Hundertwasser muzej iz njenog stručnog  ugla. Ako imate sreće da je u smeni kada posetite ovaj muzej, pomoći će vam kao rodu rođenom.

     Kada je trebalo da upoznam Snežanu,  u Zemunu, očekivala sam nekakvog strogog sudiju koji se upoznaje po paragrafima  - a dočekala nas je, mene i moju prijateljicu i imenjakinju, ljubazna dama  finih manira, s kesom punom poklona, njenih ručnih radova. Taman sam izdelila obeležavače za knjige od sušenog cveća i čestitke, tada dobijene, juče  mi je stigao novi paket. Ma koliko mi žao da se rastajem od njenih divnih radova, svesna sam toga da nisu namenjeni za držanje po fiokama i da bi trebalo pružiti priliku još nekim ljudima da uživaju u toj lepoti.

Blogospašavanje iz zatvora

    Onu devojku koja gradi put svile u Kazahstanu, pravu heroinu našeg doba, Natašu Koricu, upoznala sam  letos, na Sajmu knjiga u Beogradu. U stvari, na sajamskoj kapiji. Družile smo se tokom jedne kratke taksi vožnje, budući da su nam pravo druženje upropastili neki njeni poslovni problemi koje je, na svoju sreću, rešila. Pa je pri povratku u Šimkent , u kojem je jedan NAŠ spašen iz zatvora zahvaljujući blogu,ponela i čuveni žuti šal, ispleten za nju još prošle zime. A inače, Nale me je proglasila za svoju Dobru Vilu, pa je i ove godine Deda Mraz zamoljen da joj ispuni neke željice, kao što je već ispunio one lanjske. Ima tu i jedna specijalna želja za Snežanu.Žarko želim da bude ispunjena, takođe.

     Onu koja jede šta poželi, a Vitki je gurman, Maju , upoznala sam na način koji će ući u antologiju mojih gluposti, al šta ću - sve sam opisala i ovde, i znam, kad god je budem srela, a nadam se da hoću, setiću se najpre te epizode. Maju sam , posle zvaničnog upoznavanja, na Kopaoniku,  mnogo bolje upoznavala kroz linkovani intervju, njen prvi u životu, a moj jedan od najizazovnijih, barabar s onim sa  profesorom Vujčićem, nažalost  još samo mojim virtuelniim prijateljem i blog-sagovornikom. Maja je čudo od žene, ma, šta da pričam kada sve o njoj znaju svi oni koji sa zadovoljstvom čitaju njene tekstove, koje piše kao pravi  novinarski vuk. A u kojima nam otkriva   lepe i korisne tajne dobre ishrane, pa one mračne, industrije hrane koja brine samo o profitu, pa one koje se svode na savete čiji je smisao - kako sladokusci mogu da doskoče izazovima ovog vremena u kojem je tehnologija uništila kuhinju. Znam i da trenutno radi na jednoj lepoj stvari - ali će o tome ona sama, uskoro.

     Svi ovi ljudi su sastavni deo mog svakodnevnog života. Pozdravili se ili ne, na blogu ili Fejsu, razmenili  tamo ili mailom koju poruku ili ne, tek - ja znam da smo jedni drugima i pred očima (pa šta ako je to iza naših kompjuterskih ekrana) i u srcima. I svoje virtuelno-stvarne prijatelje doživljavam kao vrednost koja mi je obogatila život, a kada to kažem, stojim iza svake svoje reči i nikako ne želim da zvuče ni patetično ni kao puko preuveličavanje onog dela mog života koji se zove internet.
     Kako rekoh, nekom drugom prilikom ću opširnije o onima koji me takođe obogaćuju, sa nekima od njih  se i družim i razumem i duže i više nego sa nekima ovde nabrojanim. To, što još nisam imala sreće da ih i lično upoznam, samo je stvar vremena.


     I za sve njih imam zajedničku poruku



   
fotografije- odavde 
   

   

   

   


     

Zla snaja i zla svekrva na srpskom selu, u 21. veku

$
0
0


         Jednom sam, povodom  ove moje priče iz života, dobila ovo pitanje

"Da li je ovo baš sve iz stvarnog života i da li se ljutiš što sam ovo pitala? Ako je odgovor da i na jedno i na drugo, onda mi je neizmerno, neizmerno žao."(moja  blog drugarica tanjatg , na svoju sreću, nije doživela tu tugu da gleda starce iz svoje okoline, kojima ne da ne može pomoći, nego često ne sme ni da im pruži kesu bombona ili kutiju ratluka - odnosno, ili nema prilike da im priđe, ili  oni ne smeju ni da pomisle da prime bilo šta od bilo koga,  iz straha da ne dobiju grdnju od svojih ukućana. A  najveći strah u kosti im ulivaju snaje koje, često nezadovoljne sopstvenim životom, sav svoj bes i gnev istresaju na njih. Bez imalo stida ili straha, ako ne od ljudskog prezira, ono od boga, što bi rekao naš narod.


     Od kako znam za sebe, slušala sam u sredini u kojoj živim za slučajeve starica koje su deca, najčešće ono najalavije i najbezobraznije dete a često i najvoljenije ili sin jedinac, najpre naterali da im prepišu imanje. A onda su ih, po scenariju koji su već videli kod  nekih, istih takvih  komšija ili rođaka, smeštali u neku šupicu ili spadalo od kućerka, izolujući ih na taj način ne samo od ostalog dela porodice, već i od posetilaca. Takve bake nemaju slobodu kretanja - mogu da se kreću samo po dvorištu ili do njive, ako im se da zadatak da nešto urade, ali ne smeju ne samo da odu do bilo koga u selu, nego im se zabranjuje čak i najobičniji razgovor preko plota, sa komšijama. 


VAŠE KRIŠOM "KAKO SI" I NJENO CRNO "DOBRO SAM"
    
      Ako vam se i ukaže prilika da ih pitate kako su, retko koja od njih će smeti da kaže i jednu jedinu reč, a ono njihovo "dobro sam", znači da im još nisu ukinuli parče hleba i eventualno tanjir jela dnevno. Vide li  ih ili čuju li da su razgovarali sa bilo kim, taman posla još i da su se požalile, za kaznu će im ukinuti i tu jednu porciju dnevno, uz uputstvo - snalazi se sama. Verujte, ma koliko neverovatno zvučalo, znam za takve primere iz neposredne okoline. 
      A kada zamolim komšije, koje tu stalno žive, da nađu načina i daju im koju kutiju keksa ili šta drugo, njihov odgovor glasi - "Pa, zar im i mi ne bismo dali, da smemo? Kroz sokak više ne bismo mogli da prođemo od one njene lude snaje, a tek šta bi njoj uradila, samo da sazna ?!"
     Naravno, ti isti sinovi i snahe ne propuštaju da svakog meseca u svoj džep strpaju  njihove penzije i eventualno ostale prinadležnosti , a vrhunac  njihove "milosti " sastoji se u tome da im dozvole da odu kod lekara. Ukoliko im, uz dosta uvredljivih reči, ne odbruse- pa potrpi malo, šta za svaku sitnicu trčiš kod lekara.
     Kada sam se kod starijih rođaka raspitivala o uzrocima ovakvog odnosa prema starijima - neretko je takav i prema muškarcima,ostarelim i iznemoglim očevima i svekrima, dobijala sam odgovor da je na selu to tako, da uvek ima ljudi koji svoje roditelje ne poštuju. I to, nezavisno od materijalnog statusa, od toga kako su se oni ponašali prema njima kada su bili u punoj snazi i od toga koliki su deo svog imanja ostavili baš onom detetu kome su "na teretu" - odnosno koje ima obavezu da ih dočuva i sahrani.

     Ima, u ovoj oblasti, još puno tema o kojima se nisam usuđivala da pišem,  iz straha da žrtve ne budu prepoznate ( moje, takozvane zaplanjske priče, najviše i čitaju Zaplanjci) i tako priča o tome kako se o njima piše ne stigne i do te i takve njihove dece. Tek onda bi bilo belaja. A onda sam, sinoć, naišla na ovaj tekst, koji upravo potvrđuje sve ono o čemu sam do sada samo slušala - pogotovo kada je nipodaštavajući položaj srpske žene, kroz istoriju, u pitanju. I čiji se repovi vuku i danas.

KAD SVEKRVA ODOBRAVA POROĐAJ
     
      Nisu, međutim, samo starice žrtve ovakvog ponašanja svojih zlih snaja. Često je, čak i u današnje vreme, situacija obrnuta i sve, zapravo, zavisi od odnosa snaga u kući. I u jednom i u drugom slučaju, ma koliko žena bila ona koja zlostavlja, nezavisno od toga da li snaja svekrvu ili svekrva snaju, sve je vezano za prećutno odobravanje od strane muškarca u kući, odnosno sina i muža.
     Kakav je profil muškarca koji dozvoljava ili se bar ne suprostavlja svojoj ženi koja mu maltretira majku? Obično je to labilna osoba, vrlo često sklona nekom poroku - kockanju, alkoholu, preljubi. Da bi taj neki njegov porok bio manje pominjan u kući, da bi njegova žena lakše podnosila život zbog stresova koje joj on priređuje, muškarac trpi to kinjenje sopstvene majke, koja zapravo postaje žrtva njegove slabosti. I za koju je on i dalje, ma koliko bila maltretirana od snaje,"sine,  koje je i samo osuđeno da živi i trpi  pored onakve žene"!!
     Slično je i kada je pitanju  muškarac koji dozvoljava da mu ženu maltretira njegova majka. Obično je u brak stupio bez ljubavi, zato što mu je već došlo ili prošlo vreme, sa ženom koju nikada ne bi izabrao "da se on pita" ali, eto, pregazilo ga to vreme i jedva su mu našli i nju - da hoće njega, da pristaje da živi na selu , pride i da radi na imanju. Ne zanima ga mnogo kako se ona oseća, ni da li ima probleme, želje, da li se kaje ili pati - tu je njegova mama, koja joj određuje šta da radi, koliko sme da se bavi detetom, da li je bolesna ili ne, kada sme da spava i da li je vreme za njen porođaj.
     Nedavno se, u kolima pred samom bolnicom porodila žena iz mog sela, kojoj svekrva nije dozvolila da ode kod lekara iako se previjala od bolova, izjavljujući - Toj kod nas ne proodi.(To kod nas ne prolazi). A čudo jedno kako je snaja  i do tog prevremenog termina uspela da iznese tu rizičnu trudnoću, po oceni lekara koji su joj nalagali strogo mirovanje, kada je sve vreme morala da radi za dvoje u kući u kojoj nije imala razumevanje niotkuda.

EDUKACIJA I STUB SRAMA ZA ZLOSTAVLJAČA 

     Država koja se bori za sopstveni opstanak nema mnogo volje, a ni mogućnosti, za usvajanje mera socijalne politike koje bi bile usmerene ka rešavanju ovakvih problema. Ali, centri za socijalni rad bi mogli, samo da je volje, pronaći način edukovanja stanovništva, u cilju sprečavanja daljeg maltretiranja žene na selu.
Dovoljno je, za početak, održati u svakom selu predavanje na temu zapostavljanja, maltretiranja i zlostavljanja i postojećim i potencijalnim zlostavljačima ne samo objasniti koliko je zlo takvo ponašanje, već i poručiti koje sankcije mogu doživeti nastave li s takvim ponašanjem.
     Ovako mali Mikica zamišlja dovođenje zlih snaja i svekrva u red, reći će neko.
     A ja već zamišljam onu zlu svekrvu i onu zlu snaju iz moje priče i iz ostalih mojih priča na ovu temu - kako dolaze na sastanak u mesnu kancelariju, očekujući predavanje na temu " socijalna zaštita žene na selu", recimo, i kako crvene pred komšikama, dok socijalni radnik iznosi priče koje liče upravo na njihovu. Koja takođe može biti javno ispričana, koliko sutra.

sledeći tekst - život žene na selu po zakonu iz 1844. godine
     
     

Budžak za "nečistu" porodilju i bebu- srpska stvarnost pre sto godina

$
0
0

     Kada sam bila mala, čula sam  priču o tome da deci ne zarastaju uši, ukoliko su probušene "na slamu".Radoznala, kakva sam ostala do danas, postavljala sam mnoštvo pitanja i potpitanja, ali se sve što sam uspela da saznam svodilo na to da su žene nekada, posle porođaja, neko vreme morale sa sve bebom da spavaju na slami , rasutoj po zemljanom podu. U vreme porođaja naših majki, ova obaveza je već isčezla, ali se zadržao običaj da nekoliko dana od dolaska novog člana porodice, ispod stola stoji malo prosute slame.
     (Usput, priča o nezarastanju ušiju ako se probuše prvih par dana po rođenju deteta, istinita je - ma koliko dugo ne nosila minđuše, meni rupice na ušima nikada nisu zarastale.)



Porođaj u polju ili u štali

     Tek juče sam iz ovog teksta saznala o čemu je reč u toj priči o slami - po običajima starim duže od veka, žena je morala da se porađa u tajnosti, daleko od ostalih ukućana,  negde u polju, u štali ili nekoj sporednoj prostoriji. I to u nehigijenskim uslovima, često bez ičije pomoći. Budući da je žena posle porođaja smatrala nečistom, mesto joj je bilo u nekom "čorbudžaku"- „Tamo joj kao psetu prostru malo slame ili nečiste, pocepane i bačene haljine, a već je ona sama čim je osetila da će da rodi obukla najgoru košulju i opasala najgoru zavijaču, koju je odavno bacila, te su joj kokoške na njoj nosile jaja ili se mačke macile. Tako u tom čorbudžaku koji nema dovoljno svetlosti, na hladnoj zemlji, na nečistoj postelji, u nečistim haljinama, uopšte na celokupnoj nečistoći mora prebivati porodilja četrdeset dana. Ona neće sve to vreme preležati, već će se trećeg dana dići i latiti se redovnog poslovanja. Za to vreme ona mora imati naročitu ložnicu i naročitu kalenicu iz koje će jesti i koju za to vreme ne valja nikako prati”, piše u „Narodnom zdravlju”.*

    Da je samo to.

     Srpska žena tog doba bila je i inače obespravljena, ponižena i svedena na stvar čiju su sudbinu određivali otac, brat, muž, svekar ili dever, zavisno od njenog statusa.

     Po Građanskom zakoniku iz 1884. godine, žena je svrstana u istu kategoriju sa maloletnicima, a 
„Maloletnim se upodobljavaju i svi koji ne mogu ili kojima je zabranjeno sopstvenim imanjem rukovati. Takvi su svi s uma lišeni, raspikuće sudom oglašene, propalice, prezaduženici kojih je imanje pod stecište potpalo, udate žene za života muževljeva”.*

Babe udovice - udavače po nužnosti

     Kao dete, primetila sam da su  neke bake iz mog okruženja udavane po nekoliko puta, što je inače bilo nesvojstveno mlađim ženama u periodu mog odrastanja (tek s krizom i "prevođenjem" mnogih žena u glavu kuće, došao je i povećani broj razvoda). Na to su, saznala sam još tada, ali samoj sebi objasnila tek posle čitanja linkovanog teksta, bile prinuđene u slučaju da ostanu udovice.

    Budući da nisu imale pravo na nasleđivanje (a i da jesu, najčešće ti njihovi rano umrli muževi nisu stigli da postanu naslednici roditeljskog imanja), istovremeno sa smrću muža postajale su suvišne i nepoželjne u, mahom tada velikim porodičnim zajednicama, koje su ionako imale probleme  da prehrane sva gladna usta. Povratak u roditeljsku kuću  u to vreme nije dolazio u obzir, pa je jedino rešenje za obezbeđenje egzistencije bila- sledeća udaja. Ako ima nesreću da još koji put ostane udovica, ne gine joj novi i novi brak - sve dok se ne preuda za čoveka koji poživi ili, pak, bude dovoljno stara da je nova udaja besmislena, kada se podrazumeva da ostaje u kući pastorka, koji je nevoljno prihvati, ili svog prirođenog sina, u slučaju da u tom poslednjem braku dobije  dete.
     
     Kakva je sudbina dece iz brakova u kojima otac prerano umre?
     Strogog pravila, kažu ljudi koji se sećaju tog perioda, nije bilo. Vrlo često se dešavalo  da samo žena mora da ode iz kuće, jer su babe i dede nastavljali da brinu o unučadi. No, nije bilo čudno ni neprihvatljivo da žena  povede i decu  u novi brak, gde obično zatekne nekoliko dece, a vrlo često i rodi neko dete. Razlikovali su ih po tome - dovedena, zatečena i prirođena. Podrazumeva se, dovedena deca nisu imala nikakva nasledna prava u kući novog muža svoje majke, a najčešće su ostajali i bez nasledstva u porodici sopstvenog oca - stričevima prilikom deobe nije padalo na pamet da u naslednike uvrste i decu svog prerano umrlog brata.
     Dešavalo se, ponekad, da aktuelni muž  pokloni ženinom detetu, posebno ako je bilo samo jedno, neko njivče, pa da mu napravi i  kućicu za početak bračnog života. No, to su bili izuzeci. 
     
     Izjednačavanje s muškarcima žene su doživele tek posle Drugog svetskog rata.

   
     

   * citati iz gore linkovanog teksta

Zašto slavimo datume koji nam zasigurno poklanjaju samo svest o starenju i o prolaznosti?

$
0
0
     Poznajem ljude koji ignorišu nove godine i ne slave svoje rođendane. To, što promene datum na kalendaru i što na spisak svojih životnih koraka dodaju još jedan, kada im dođe vreme, posmatraju kao posledicu sopstvene odgovornosti i ništa više od toga.
       Noć 31. decembra prespavaju kao i svaku drugu. Prvog januara ustanu kao i svakog jutra. Dobro, kada se padnu vikendom, možda spavaju i malo duže -a i zašto bi remetili sopstveni nedeljni ritual, u ritmu pet plus dva. Radnih i neradnih.
      Na dan kada su rođeni ne dozvoljavaju da im se pravi torta, svećice ionako ne vole, a ako je neko dovoljno tvrdoglav da im čestita, odgovore stiskom ruke i poljupcem u vazduh.

     Zaista, zašto uopšte slavimo datume koji nam zasigurno poklanjaju jedino svest o starenju i o prolaznosti?

***

     Juče sam kroz mali, staklom zatvoreni otvor na dnu belom farbom obojenog "prozora"ispred lekarske ordinacije, dok je beskrajno prevrtala po sveskama za zakazivanje pregleda kroz nekih mesec i kusur dana, posmatrala neljubaznu  precvalu medicinsku sestru. 
      Nije, doduše, ona krivac što je ta rupa kroz koju jedino možete da komunicirate sa njom, toliko nisko da obavezno morate da se sagnete čitavom telom, uz povijanje glave pride. To je  samo relikt mračne samoupravljačke prošlosti, u kojoj je birokratija našla još jedan način da pokaže svoju nadmoć nad plebsom, primoravajući ga na povijanje kičme u svakoj situaciji kada ima posla sa onima koje je država postavila tu. A birokratija je, kao što je poznato, sastavni deo najmračnijih sila koje jedno društvo vuku unazad, sve i da se zna kako je lako rešiv problem s minijaturni otvorom zbog kojeg se savija kičma.
     Dotična je, inače, ubedljivo najnadrndanije stvorenje u belom koje sam ikada videla, što joj se odslikava i na licu, prerano izboranom. U čast praznika, verujem, budući da je nikada do sada nisam videla našminkanu, stavila je i zagasito crveni ruž na svoje usahle usne. Pa se taj ruž, onda, uvukao u ne baš sitnu mrežu bora oko njenih usana, dajući tako sliku jednako ružnu kao i njena uvek namrgođena neljubazna faca.
     Te njene usne i ta mreža bora oko njih bile su mi prva asocijacija kada sam, pišući ovaj post, pomenula svest o starenju. I prolaznosti, naravno.

     Kakva je svrha šminke, pitam se pominjući prolaznost, ako ostarelo lice samo ruži, umesto da ga osveži i ulepša? Ako se držiš logike, dok si mlad šminka ti i nije potrebna, jer je mladost lepa sama po sebi.  Sem ako baš nemaš one tanke-tanke usne , kao i da ih nema, koje otkrivaju baksuzluk, sitne pacovske oči koje otkrivaju isto takav karakter i ožiljke od malih boginja jer si bio nemiran dok nisu otpale same. A onda, kad ostariš, shvatiš da si pogrešila što se nisi šminkala baš tada kada si bila lepa i mlada - a što da ne budeš još lepša,  i da ti u nekim godinama obeleženim borama, ni tona šminke više neće pomoći.

***

Ah, da, ionako je svejedno šta kazuju i ta krštenica i te bore oko očiju i oko usana i na vratu i pege na rukama, kad je važno jedino to kako se vi osećate. A vi se, naravno, osećate mnogo mlađe nego što kazuju papiri i bore, nevešto zatrpane puderom,pa je jedini problem u tome što to i drugi nikako da primete . Pa i dalje  veruju borama.

***

     I dok se okreneš oko sebe, ma, dok samo lupiš dlanom o dlan, a Gospođica Obećani Raj 2015.  u zemlji Srbiji, sva prašnjava od napornog puta, kuca na naša vrata. A mi i dalje nespremni za prizor koji nam pruža, jer, obećali su nam budućnost sasvim suprotno od onoga što nam stiže kao unakarađena stvarnost, pa sve bežimo od tog kobnog susreta koji će nam zalediti osmeh.

    Uh, taman da počnem da plačem, probudih se iz ružnog sna. Nadam se, ipak,  da će ono što vlast najavljuje i obećava kroz 365 dana postati stvarnost.
     U to ime - ne lipši magare do zelene trave. A i šire.
     

U zdravlju dočekali 2015-tu, ovu su unapred i davno svi otpisali

$
0
0
     Moj prethodni, poslednji prošlogodišnji post, mešavina isečaka iz naše stvarnosti i mojih reminiscencija na istu, tu našu stvarnost koja nam preko minule noći postade najednom  prošlost (da li?), skoro pa nesvesno bio je zamena za ovaj. Koji mi se tokom čitavog prošlog meseca motao po glavi, pa sam sačuvala čak i poveću zbirku linkova na datu temu, ne bih li imala argumente za ono što želim da kažem.
     A što se neće sviđati - nikome, pa ni meni.

    Elem, u tom tekstu sam preskočila čitavu ovu godinu, kao nešto što ćemo poželeti da što brže prođe, pa da, sve srećni i radosni i svi raspevani i s rešenim problemima, utrrrrrrrčimo u obećanu blagodet 2015-te.

     Šta se trzate, nisam vam je ja obećala, pa da me popreko gledate?!

     Kako je vreme 2013-toj odmicalo i kako nam se ništa dobro i ništa svetlo i ništa obećavajuće u njoj nije događalo, a obećavali su nam, nije da nisu, svašta, počeli smo da slušamo- boljitak ćemo osetiti negde krajem 2014-te. Pa , kad videše da su se preračunali, tolko optimizma stvarno ne pije vodu, prešaltaše se na famoznu 15-tu.

     Dakle, samo da preživimo ovu koju dočekasmo, a posle - ne da će da nam cvetaju ruže i ostalo trnje, nego sve ima da zapevamo od lepote, neočekivane.

     Poslednji put kada sam poverovala u bajke - bilo je to one noći kada iznudismo "demokratske promene", obećala sam sebi da mi se takva kardinalna grška nikada više neće dogoditi.
     - Moramo da preživimo izvesne teškoće, tako je to uvek kada dolazi do drastičnih rezova, da  preguramo dva-tri kruga demokratskih promena i izbora, da se očistimo, pročistimo i otarasimo sveg relikta mračne prošlosti, a onda nas čekaju svetla budućnost, sa sve onim što nam nedostaje, od posla i para, do sreće i blagostanja, uspeha i uspona - ovako nekako su nam poručivali nasmejani pobedioci, koji su, u stvari, u ime nas sebe delegirali u pobednike. Da bi mogli da samo nastave kao oni za čije svrgavanje smo im bili potrebni mi - kao zviždači, hodači, kao valjan alibi za paljenja skupštinske zgrade, raznošenja narodne imovine,upade u banke sa sve kalašnjikovima, nastavak skrivanja naših para od nas otetih, e da bi postale ponovo ničije i nečije, samo ne naše, narodne.

       ***

     - Vi prvi put čujete za ekonomsku stabilizaciju i sve  vam je to novo - rekao je nama, studentima ekonomije kojima se kezila svetla budućnost, a mi naaivno verovali da nam se smeši,  profesor predmeta Ekonomika 2, objasnivši nam da je on sam doživeo već nekoliko privrednih reformi i predvidevši da ćemo ih se i mi iznadoživljavati, a nije gledao u bob, časna reč. Iz ove perspektive zaključujem da je bio mnogo bolji ekonomista nego što smo mogli i da zamislimo. Ili bar, upućeni  realista.

     Onima koji me,  zbunjeni ostvarenjem nekih mojih predviđanja, često pitaju, otkud ti to znaš, prethodni pasus je neka vrsta objašnjenja. Jednostavno, da bi se u ekonomiji bilo koje zemlje desilo nešto toliko drastično kao što su privredni rast i zapošljavanje kao njegova posledica, a time i plate i standard i boljitak i sve, potrebni su izvesni  preduslovi. Ne priče i ne obećanja i ne kad bi bilo da bi bilo, nego - stvarne investicije, makar bili i krediti, ali uloženi u fabrike koje stvaraju nova radna mesta, stvarni radnici u tim fabrikama, stvarni proizvodi i njihova stvarna, odnosno naplaćena prodaja i stvarna ulaganja zarađenog u nove investicije i proširenja kapaciteta i dalje zapošljavanje....i tako, ukrug.
     Ono, jesu nama potrebni i putevi i pruge i šire gradske ulice i trgovi i dotacije poljoprivrednicima koji samo što nisu izumrli i zabavni parkovi i svi prateći elementi poboljšanja društvenog standarda. Ali, da se ne zavaravamo, dok gradimo puteve i izmeštamo pruge, paučina nam raste po proizvodnim halama, narod sve manje putuje jer nema ni za leba, ova generacija poljoprivrednika će preživeti zahvaljujući tim nekakvim besplatnim davanjima, ali će nam umreti poljoprivreda. Bar u siromašnim selima u kojima žive ti siromašni
poljoprivrednici, čija siromašna deca ni po koju cenu neće da se vrate iz siromašnih gradova, pa makar im propale sve njive i sve ono što su generacije njihovih jednako siromašnih  predaka stvarale.

***

     A inače, u Srbiji je mnogo toga u 2013. bilo kao i 1905. godine -eeeeeeeeeeeeeej, znate li kada je bila ta, 1905-ta, u koju smo uspeli da se vratimo, vandrednim naporima onih koji su nas uništavali dva veka,  tuđih i naših!
     Da vam ne prepričavam, čovek sračunao a oni napisali,  ovde. 

***

I tako, srećna nam 2015. godina.
Uz onolika obećanja o njenim blagodetima, lakše ćemo podnositi brljotine ove aktuelne.

 A posle, šta nam Bog da.

10 najčitanijih tekstova na ovom blogu iz 2013. godine

$
0
0
     Jako mi se dopao pregled najčitanijih tekstova Cyber  Bosanke i tek kada sam pročitala taj njen tekst, setila sam se da sam početkom prošle  godine imala ideju da to u 2014. i sama uradim, budući da je 2013.  prva puna godina mog blogovanja. U svakom slučaju, zahvaljujem na ideji Hani Kazazović, jednoj od onih blogera koji su postavili temelje blogovanja u regionu  čime je, uz naravno i potonje pisanje, postala  institucija u blog svetu .

    Odavno sam prestala da zapisujem svaku novu zemlju iz koje je neko svraćao na moje blogove, ali sam zadržala ovaj tekst, kao uspomenu na početke blogovanja, kada sam "prizivala"čitaoce s kontinenata koje moja statistika nije beležila, najpre iz Afrike, a onda i šire i dalje. Mislim da više nema kontinenta sa kojeg neko nije klikuo ni blog Negoslava, ni Negoslavlje, ali tamo gde je broj poseta oko 1 (hehe) nisam baš sigurna u to da je u pitanju čitalac-namernik. Iskreno, najviše me je iznenadilo to što je neko ko zna srpski usred noći sedeo nad mojim tekstovima na Severno Marijanskim ostvrima, a moje sramote, nisam ni znala da postoje.Pročitao je , kolko se sećam, tri posta.





     Zanimljivo mi je, takođe, da se struktura čitalaca menja. Posle Srbije, na početku je najviše čitalaca dolazilo iz Rusije, koja je sada na desetom mestu, a na drugom mestu je BIH. Slede Hrvatska, USA, pa sve  bivše republike, pa nemačko govorno područje.
     Najviše čitalaca doveo je Google. A tražili su, ne da  su tražili nego su se rasturili od traženja, najpre onih silnih, dolepominjanih recepata, uputstava, saveta... i osim toga, evo spiska.

      Imajući u vidu da ovaj moj  blog spada u kategoriju ličnih blogova i da sadrži tekstove na milion malih i velikih tema iz naše svakodnevice, ono što je meni prvo privuklo pažnju je činjenica da su  najčitaniji tekstovi koji se odnose na hranu, ishranu i zdravlje. Stoga tekstove iz oblasti gastronomije samo pominjem, bez linkovanja koje bi, smatram, bilo suvišno. Ako još neko nije bacio pogled na moje recepte za najbolji ajvar na svetu, najukusniji prebranac i najlepše Moskva šnite, beskvasni i ostale hlebove da i ne pominjem - ovo ja, kao što vidite, pominjem onako, skromno i suzdržano, može taj propust da nadoknadi onda kada mu bude zatrebala neka od ovih gastro-perverzija od ukusa.



   
A sada, antireklama za vendoksin kapi- je, posle pomenutih i nekih nepomenutih recepata, najčitaniji tokom prošle godine. Tekst je, nažalost, iskustvenog karaktera, budući da je moj otac dobio plućnu tromboemboliju baš u vreme kada je ove kapi najviše koristio. E sad, da ne grešim dušu, Nova je godina i uskoro će Božić - neka bude da je, možda, bilo bar neke vajde od njih, pa je izvukao glavu u situaciji kada 30 odsto pacijenata završi u roku od dva sata.

Hranimo se loše jer smo lenji - intervju sa prof dr  Zoranom Vujčićem je  tekst koji je razbio mnoge  tabue vezane za is-hranu i izbio i poslednje adute iz ruku roditelja koji iznalaze razno-razna opravdanja za TOVLJENJE svoje dece džank fudom, umesto da se zaista potrude oko  njihove ISHRANE. Da ne pominjemo koliko posle izdvajaju za lekove, za veštačko podizanje imuniteta, umesto da to postižu zdravom hranom.

Kako je u Srbiji, danas, devojka u 31.godini sama kupila sebi stan - reč je o mojoj mladoj komšinici iz Naselja Stepa Stepanović u Beogradu, koja jeste da ima sreću da radi u oblasti IT, ali da nije baš takva kakva jeste, pametna, vredna, inteligentna, preduzimljiva, odgovorna... mogla je da tapka u mestu, plaća kiriju, troši sve što zaradi i kuka nad teškom sudbinom mladih u ovoj zemlji.

Vitki gurman - prvi put otvoreno, lično i izbliza - Maja Petrović, još jedna u nizu devojaka za primer- osoba puna duha, energije, preduzimljivosti. Obrazovana, načitana, opremljena za svaki napisani post kao da se sprema za ispit, posvećena tome što radi...Kuvarica za primer,tetka za ugled, poslovni saradnik koga bi svako poželeo u svojoj ekipi. Upravo sprema nešto novo i lepo, čućete uskoro!

Kako brzo i lako zaraditi dobru dnevnicu, ako niste alavi- Ovaj tekst je privukao najveći broj čitalaca tako što su ukucavali u Google-" kako brzo i lako zaraditi novac". Žao mi je, ako nije ispunio niihova očekivanja. Mnogi su, verovatno, ključne reči ukucavali u potrazi za velikim parama, a post nudi samo varijantu za preživljavanje.

Ja umem da volim- tema za pismeni zadatak - Grešna mi duša, dosadilo mi je da gledam kako se muče, roditelji pre svega, u potrazi za rešenjem problema  zvanog detinji pismeni zadatak. Pa sam pokušala da im malo olakšam muke, oprosti mi, Bože, nisam znala šta drugo da činim.

Pletenje torbice s irskim cvetićima- Da, posle hrane i zdravlja, ubedljivo najinteresantnija oblast  na netu - ručni radovi. Lane oni moji šalovi i kape, uz ajvar, prebranac i Moskva šnite najčitaniji verovatno još mnogo dugo,  ove godine torbic-e. Ako ste kreativni, dobrodošli.

A koka kola i smrdljive viršle su džabe? -  Teks napisan kao reakcija na one komentare ispod intervjua sa profesorom Vujčićem, u kojima su roditelji  korišćenje džank fuda pravdali nedostatkom para ili vremena. E pa, nije - pre će biti da je u pitanju nedostatak volje ili informacija ili znanja!


5 saveta da vam svaka torta bude uspešna i najbolja - tekst, koji je zahvaljujući  vašim komentarima  i zapravo, zajedno sa njima, postao celovito uputstvo za pečenje korica za tortu, u kojem će i najveštija domaćica pronaći nešto što nije znala. Zahvaljujući vašoj inicijativi, usledilo je i  10 saveta 6 gastro blogerki za uspešno kuvanje fila za tortu,tako da sada imamo na jednom - ups, na dva mesta, sve one savete koji će vam pomoći da napravite savršenu tortu. Čak iako niste mnogo vešti.

Pečenje rakije na selu -  je tekst iz prošle godine, ali ga pominjem jer je ove godine bio ubedljivo više čitan i to zahvaljujući tome što je linkovan i šerovan na Blogu B92. Meni je jako zanimljiva diskusija koja se odvijala na toj platformi, jer sam saznala mnogo zanimljivih saveta, pravila i iskustava, vezanih za ovaj narodni zanat čijim nam izumiranjem preti gospoda iz EU. Diskusiju možete pročitati u tekstu koji sam linkovala ispod mog pisanija. Zanimljivo je da je bloger koji je šerovao moj tekst, napravio samo jednu grešku - postavio je naslov " Evo zašto će Toma da vlada i narednih 10 godina", a za ilustraciju te svoje tvrdnje upotrebio mog oca, koji je atipični primer Srbina koji peče rakiju. Em je sam ne pije, osim za domaćinsko nazdravljanje gostu, em ne živi od nje.

   Do čitanja, poštovane dame i gospodo, i jedna molba usput - imate li zahtev, prelog, ideju, savet i želju, slobodno se javite, pa da pišemo zajedno. Hvala vam i živi bili.





2 perfektna recepta - za Bisinu posnu Švarcvald tortu i Biljinu baklavu od domaćih korica

$
0
0

 Prebirete po sećanju, kuvarima, na internetu, u potrazi za  dobrim receptom za dobru posnu tortu ili kolač, koji se uz to pravi jednostavno i lako? Hteli biste da napravite perfektnu baklavu? Ja vam nudim proverene recepte mojih drugarica Bise, koja ističe da se predložena torta pravi brzo i Bilje, čije sam baklave probala a i sama ih pravila!  



      Recept za posnu Švarcvald tortu, ko stvorenu za posne svečane dane tipa predstojeće  Badnje večeri, dobila sam od moje gimnazijske drugarice Bise, koja je za mene oduvek bila pojam strpljive, marljive, precizne domaćice kod koje ništa ne može da omane.
     Od ove količine testa - original recept koji je ona dobila, prave se tri manje korice. Bisa je količinu materijala povećala ZA polovinu, kako bi korice pekla u većem plehu, a posebno naglašava da se korice peku na pek papiru, koji se skida čim je pleh izvađen iz rerne, inače kasnije nastaju komplikacije. I da, isti papir je dovoljan za sve tri korice, a i ne podmazuje se.



     Potrebno je -
- za korice                                                                          - za fil
450 gr šećera                                                                     800 gr višanja
6 kašika zejtina                                                                  300 gr šećera
18 kašika brašna
3 kašićice sode bikarbone                                                 - 400 gr šlag baze
3 kašike kakaa                                                                     kisela voda za mućenje
4 kašike džema                                                                    šlaga

Šećer rastopiti u 6 decilitara vode, pa tek onda dodati ostale sastojke.
Kutlačom sipati trećinu tečne smese na neuljen pek papir koji je u plehu 30 x 40 cm - za ovu količinu , a u većem ako ste količinu povećali.
Korica se peče 20 minuta na 180 stepeni.

Višnje prokuvati sa šećerom i 1 dl vode. Ocediti ih i poređati preko prve kore.



Šlag bazu - kupuje se u prodavnicama zdrave hrane, umutiti sa kiselom vodom umesto vode ili mleka, na uobičajeni način i pošto ona ne sadrži šećer, dodati najmanje 100 gr šećera u prahu, a ako volite slađe, možete povećati ovu količinu.
Odvojiti trećinu umućenog šlaga i dodati malo soka od višanja, kako bi šlag dobio boju.
Obojenim šlagom premazati koru s višnjama, staviti drugu koru, premazati je belim šlagom, staviti treću koru i nju premazati preostalim belim šlagom. Preko torte narendati crnu posnu čokoladu.
Ova torta se može seći, po želji, i kao kolač.


Baklava


Ovo je jedan od onih recepata koji se nikada ne zaboravljaju - ima li šta lepše od korica umešenih vlastitim rukama? I neka vas ne zbunjuje naizgled komplikovan recept - kad zavrnete rukave, videćete da ste se džaba plašili!
A donje fotografije same za sebe preporučuju da probate baklavu koju najbolje na svetu pravi moja koleginica i prijateljica Biljana, koja mi je otkad obećala i  neke svoje takođe savršene recepte za sitne kolače, za koje je takođe majstor. No, o tom - kad se nakani. Do tada, uživajte u baklavi.



Potrebno je
za testo
jedno jaje
pola putera
125 ml mlake vode
400 gr brašna
jedna šaka gustina
za prelivanje  napravljene baklave 125 ml zejtina

za fil
300 gr mlevenih oraha
100 gr suvog grožđa za one koji ga vole

za sirup
700 gr šećera
jedan limun ili kesica limontusa



Od nabrojanih sastojaka umesiti glatko testo i podeliti ga na 30 kuglica. Tada se završava s brašnom i prelazi na gustin, u koji se  uvalja svaka kuglica. Kuglice se oklagijom razvlače do veličine veće tacne i ređaju jedna preko druge, po 10 komada, tako da se dobiju tri gomilice. Svaka se razvlači oklagijom do veličine tepsije u kojoj se baklava peče. Ako volite deblju, birate manju tepsiju i obrnuto.

Preko prve i druge korice sipati orahe ( i suvo grožđe), a onda staviti treću koricu, blago je pritisnuti i seći - kako je prikazano na slici ili onako kako inače sečete baklavu. Doduše, ako niste vične, možete je seći i u veće ili manje rombove, romboide ili kvadrate i pravougaonike, ali budući da se seče vrlo lako, najbolje je seći što manje komade. Recimo, 1 x 1 cm?

Preliti baklavu, tamo gde je sečeno, pripremljenim hladnim zejtinom.
Staviti u hladnu rernu, uključiti na 200 stepeni i peći  pola sata, odnosno dok porumeni. Ja sam jendom poštovala vreme, pa mi je ostala bela, a daleko je peša kada dobije zlatnožutu boju, pa slobodno produžite vreme pečenja ako nije porumenela, al opet, vodite računa da ne pregori.



Onaj šećer se ukuva sa litrom vode - pri kraju mu se doda limun ili limontus, i znate ono, ako je baklava vruća, sirup je hladan ili obrnuto.



Najbolja je kad odstoji bar jedan dan - ako možete da izdržite do tada.

A ovde sam pronašla nacrte za ovakvo sečenje baklave, u vidu malog kursa,  uz dopunu ideja odavde.

I naravno, srećni vam Badnje veče i Božić!




Fejsbuk, Papa, Slobodan Jovanović i položajnik kod Popovića

$
0
0
     Ne volim Fejsbuk u sadašnjem izdanju - primetili ste ono, verifikaciju postova koje će isforsirati na osnovu broja lajkova, komentara, čega god ... pa zahvaljujući tome propustite silu pametnih, poučnih, korisnih stvari, samo zato što je pisanije nekog popularnog člana Fb zajednice  dobilo puno ovih, čega god. Pa ma to bio i status tipa - lepo vreme izmamilo šetače, ne propustite da prošetate (ovo ja izmislila).
     Ono, volim ja, nije da nije, da pročitam šta to pišu uticajni ljudi koji su na spisku mojih prijatelja ili onih koje samo pratim, da nije tako ne bi mi ni bili tu, ali je stvarno šteta što nečija najveća mudrost pada u zapećak samo zato što svaka, pa i najnevažnija misao onih drugih, zbog tih lajkova i komentara dobije status "statusa od opštedruštvenog značaja"!

     Nervira me taj i takav Fb i zbog toga što, ako ne daj  bože propustim da odmah otvorim neki naslov (a njega, opet, ne smem da otvorim ,jer dok se vratim opet će netragom nestati nešto zanimljivo), već mogu da ga upišem u- propalo. No, ima i neke koristi od svega - budući da svako malo otvaram prozore, jer sam ovako kompjuterski polupismena  skontala da mi je to jedina garancija za čuvanje zanimljivih mi stvari, imam kao na dlanu pregled onoga što me iz ponuđenog
najviše interesuje.



    A to je, prvo, ovih dana vrlo aktuelan katolički poglavar. U stvari, ne sam Papa Frane, čije bi reči, da je reda i pravde na ovoj zaguljenoj planeti, prošle sasvim neprimećeno, a možda u tom slučaju, reda i pravde mislim, ne bi ni bile potrebne.
Mene fasciniraju, ako se ovaj pojam može upotrebiti u negativnom kontekstu, reakcije bogatih, dakle prozvanih.
   " Kenneth Langone, vlasnik Home Depota, kompanije s godišnjom neto dobiti od četiri i po milijarde dolara, nije ipak bio oštar poput Rusha Limbaugha, već je kao praktični katolik papi Frani samo poslao pismo u kojemu zabrinuto primjećuje kako Njegova svetost ne razumije bogate, koji nipošto nisu bez srca za nezaposlene bijednike i musavu djecu koju ovi neodgovorno kote. “Amerikanci najviše od svih ljudi na svijetu daju u dobrotvorne svrhe. Nema takvog naroda na svijetu kao što smo mi”, napominje Langone skromno. 
     Ulaznice za onaj svijet, ako njega pitate, američki milijarderi dobivaju zajedno s dobrotvornom večerom od tisuću dolara. I svi su na dobitku od takvih društvenih događaja. Bogati spase svoju grešnu dušu, njihove druge, četrdeset godina mlađe supruge, prošetaju dijamantnu ogrlicu, a i ubogima, jebi ga, na kraju dobace neku kintu."

     Bogati svoje bogatstvo ostvaruju na različite načine  - neki dobiju na lutriji, neki dobiju nasledstvo, neki ga zarade ili "zarade". Izuzetno poštujem tuđu svojinu i ljude koji pošteno, svojim radom steknu štagod, do one granice do koje se može sticati pošteno. Posle toga, sve je krađa, prevara,  lopovsko ponašanje. Ono što je činjenica i što niko ne može da opovrgne, jeste da se niko nikada i ni u kakvim uslovima ne može na pošten način  ENORMNO obogatiti.  I neka ima izuzetaka, tipa Cukenbergera (da li je dobar primer?) i ostalih- oni su samo potvrda ovog pravila.
     To, što tamo neki najsiromašniji  nedgovorno rađaju čopore dece zaista nije problem bogatih - nisu im ih oni kroz prozor bacali, ali je isto tako činjenica da bi u svet(l)u poštenog poslovanja, adekvatnog plaćanja obaveza prema državi i zarada zaposlenih, bilo daleko više para u budžetu. I mogućnosti za, ne samo socijalna davanja, nego i nova zapošljavanja.Pa siromašnih možda ne bi ni bilo ili bi to bili samo stvarni neradnici, koji i ne zaslužuju da im se pomaže.



      I uostalom, kako to da taj bogati zapad skače kao poparen na pominjanje činjenice o nepravilno raspoređenom bogatstvu i o obavezi bogatih da se malo zagledaju u sopstveni moralni lik i dela, a istovremeno započinje vrlo prljavu kampanju, za koju verujem da će brzo postati jako glasna, s naglaskom na neprihvatljivost tolikog prirodnog bogatstva samo na teritoriji jedne zemlje (naravno, Rusije)?

***

     Šta li bi danas rekao Slobodan Jovanović? Mislim, kada je i konkurencija veća, jer je sama diploma toliko degradirana, što kroz razno-razne olako stečene diplome na nekakvim visokim školama strukovnih studija i privatnim fakultetima najnižeg ranga,što kroz mogućnost njene kupovine čak i na državnim fakultetima. I kada je, uz sve to, danas diploma zapravo i nepotrebna, ponekad i otežavajući faktor i suvišna, prilikom pre-raspodele fotelja, pa i pukog sticanja običnog solidnog radnog mesta.

   " U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da nisu živa bića nego materijalne prepone. On je dobar “laktaš”, – izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca. Pretpostavimo da se u njemu probudila politička ambicija, i da je uspeo postati ministar. Taj položaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu, i zato će smatrati da je to sada nešto “njegovo”. Iz te svoje tekovine ili, bolje reći, plena gledaće da izvuče što više ličnog ćara. Biće “korupcionaš”, ali neće biti sasvim svestan toga fakta: toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Jedan poluintelektualac, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: “Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!” Njemu je izgledalo nepojmljivo da se čovek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmljivo da čovek kraj punog čanka ostane gladan. Politička ambicija jednog poluintelektualca zapravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati, i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspeha, vidi se kako je on moralno zakržljao. Pored poluintelektualca koji je uspeo, ima i poluintelektualac koji nije uspeo. Već pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavljen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom položaju tim je opasniji, što ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorčenje ublažavali. To nije bilo slučajno da su mnogi ozlojeđeni poluintelektualci otišli u komuniste."
prepisano odavde

***

     “Drago mi je da je ova godina počela lepo, rođenjem muškog deteta. Nadam se da će i u narednim mesecima ovako lepe vesti da se nastave."-
izjavio je predsednik opštine Bor. I ostao živ.
     Ko li je njega rodio? S kim se on oženio? Ako ima sinove, ko mu ih je rodio? Ako ima ćerke, uz prethodno pitanje, da li im se radovao ili mu je "loše počela godina"? Da li su za njega glasali samo oni koji spadaju u mušku decu? U kom veku živi i gde će mu duša?

***

     I tako bih ko zna čime završila, da me nije prenuo telefon. Ljubinka me podseća, Božić će, nemoj da si opet otputovala, ko prošle godine, čekamo te ko položajnika.*
Tradicija se nastavlja - posle  jednog davnog slučajnog svraćanja njenom mužu i našem zajedničkom kolegi  Božidaru na imendan, postadoh stalni položajnik. Beše mi čudno, na početku - em se za poožajnika biraju mahom muškarci, em bi svi želeli da to budu neki od najuspešnijih, najsrećnijih, najnaj , ljudi iz okoline.
     - Mi smo sasvim zadovoljni srećom koju nam uneseš u kuću i koja nas posle prati čitave godine - ubediše me, pa sam se otarasila one odgovornosti koja me je nagovarala da odustanem i postade mi to lepa dužnost. Kako da ne, kada ih u svim, i lepim i težim situacijama, pominjem kao primer - skladniju porodicu sa više sloge, uvažavanja, razumevanja,ljubavi,pažnje, napretka i kad je teško... u životu nisam videla.
Još samo da im se Milutin zaposli i Milena diplomira, pa posle, sve po red, kako kažu Nišlije.



*položajnik - Прва особа која на Божић уђе у дом зове се положајник. Положајник символички представља оне мудраце који су пратили звезду са Истока и дошли на поклоњење новорођеном Христу. Домаћица послужи положајника и дарује га неким прикладним поклоном. Сматра се да положајник доноси у кућу велику срећу за целу наступајућу годину.( piše ovde)

Premijera fotografija građanske Srbije s početka prošlog veka - Surdulica i njeni ljudi

$
0
0
   
     Današnja funkcija Božićnog  položajnika kod Popovića   bila je i prilika da prikupim materijal za odavno planirani tekst o muškoj grani ove porodice, u kojoj se u pet poslednjih generacija smenjuju samo dva imena za prvo muško dete - Milutin i Božidar.
     U stvari, za sve je glavni krivac Božidarova baka Danica, rođena Anđelković, koja je završila tadašnju domaćičku školu, ali je bila strastveni fotograf. Zahvaljujući njoj Božidar u svom surduličkom domu (sada živi u Nišu) poseduje veliku kutiju punu fotografija-negativa na staklu, koje su sjajna istorijska građa juga Srbije s početka onog veka. Te fotografija do sada nisu nigde objavljivane, pa sam predložila Božidaru da je u dogledno vreme "spakujemo" u knjigu.
     Njen najstariji rođeni brat, inače,    bio je vojni  ataše u ambasadi u Londonu, gde se oženio Lujzom i doveo je u Beograd. Njoj se Beograd nije dopao, izabrala je Surdulicu i tu živela dve godine dok je on službovao u prestonici, što ih je na kraju razdvojilo i ona se vratila u Englesku.
     Najmlađi brat, Nemanja, bio je vojni pilot i živeo je 93 godine, a srednji brat Aleksandar bio je viceguverner Narodne banke kraljevine Jugoslavije do 1932. godine, kada ga je zgazio tramvaj na Slaviji, tako reći ispred kuće - živeo je  u Kursulinoj ulici.
   
     Nisu sve fotografije koje slede iz baka Ljubičih ruku, ali su sve jako zanimljive i prenose duh Srbije toga doba.


     Deda Božidar, prvi s leva, u odelu i s kapom od tvida - oduvek je voleo da tera modu, bio je pican, kaže njegov unuk,  što je i mogao zahvaljujući poreklu iz dobrostojeće porodice. Čitav život je bio gospodin, u crnom odelu u obavezno s kravatom.






 Kao oficir kraljevske vojske, penzionisan je posle ubistva kralja Aleksandra, 1934. godine. Zatim je otvorio knjigoveznicu, štampariju i knjižaru. Štampao je knjige i  sveske za krasnopis. Držao je i stovarište građevinskog materijala i poljoprivrednih mašina. Doneo je u Surdulicu mašinu na konjski pogon, za košenje i vezivanje snopova žita.

 Veridbena fotografija Ljubice i Božidara. Obratite pažnju na njen stajling - 1925. godine.

Danica se udala s 35 godina i do 42. je izrodila tri sina. Umrla je u 87. godini, tri meseca pre Božidara.




 Venča(l)na fotografija iz iste godine. Stajling!
Pravo sa  venčanja, mladenci su otišli na svadbeni put u Beč. Doduše, mladoženja je tu priliku iskoristio i za nabavku robe, ali, Beč je ipak Beč.

Pozivnica za njihovo venčanje izgleda ovako




     Prva s desna je Danica, ispred nje je sin Slobodan, do nje suprug Božidar, pa  njena rođena sestra Krunica sa suprugom, koji nosi leptir mašnu. Krunica je bila prva žena učitelj Masuričkog sreza u selu Suvojnica . Masurica je, inače, tada  bila središte sreza, kao prvo selo koje je imalo vodovodno-kanalizacionu infrastrukturu tridesetih godina prošlog veka. Tada je Surdulica bila samo naselje pored Masurice, odnosno varošica. Danas je Masurica selo, s jedva dve hiljade žitelja,  a Surdulica gradić, u kojem živi oko 6000 ljudi.
Jedini je srpski grad o kojem nema podataka po popisu iz 2011. godine?!


 Božidar sa sinom Slobodanom tridesetih godina prošlog veka, u Vrnjačkoj Banji, gde je Slobodan često vođen na oporavak, a porodica je tamo letovala.


Udruženje surduličkih zanatlija.Drugi s desna u prvom redu je deda Božidar.


 Dve fotografije Daničine, rađene kao razglednice  - sokolski slet, 1933. godine, povodom otvaranja spomen kosturnice u Surdulici, na dočeku kralja Aleksandra koji je i  otvorio,  i surdulički Sanatorijum za grudne bolesti.

     I na kraju, poslednje generacije Popovića - Milutin, dipl inženjer arhitekture, usrećio bi se neko da ga zaposli, al za svaki slučaj uči nemački, Božidar i Ljubinka ( o njenoj vlasotinačkoj familiji tek sledi pisanje), oboje dipl ekonomisti i Milena, koja će uskoro postati bratovljeva koleginica - mnogo se prolepšala u poslednje vreme.






Imaju li debeli i ostali "drugačiji" zaista, pravo na život?!

$
0
0

Da li su osude i moralisanja  pravo svakog na sopstveno mišljenje ili greška i greh? I da li je taj, koji osuđuje- debele, punačke, mršave, anoreksične, nevešte, neuke, lenje , grešne,  previše vredne, ambicionzne, neambiciozne... zaista savršen i bezgrešan?


    -Ja sam pončo i šešire nosila i pre ove trenutne mode, al su me gledali čudno i s podozrenjem. Sada ih nose svi, a moji su opet drugačiji i lepši od ostalih i to im smeta- reče mi maločas prijateljica, više kao ocenu mentaliteta sredine u kojoj živi, nego kao informaciju o svom modnom ukusu.

     I zaista, kada se osvrnemo oko sebe, na svakom koraku naletimo na nekakve osude, predrasude, prebacivanja, kritike - sve to, u određenoj meri i u određenim situacijama može da bude i opravdano i konstruktivno i poželjno, ali je u većini slučajeva, zapravo, neprimereno, neprihvatljivo i nekorektno.

     Nekada rezultat pakosti i zavisti, ponekad i zlobe, često  posledica neobaveštenosti i nepromišljenosti, tek, to olako etiketiranje tuđeg ponašanja, stava, postupka... života u krajnjem slučaju, daleko više govori o nama samima nego o meti našeg kritizersko-kritičkog stava.

     - I debeli imaju pravo na život - pročitah maločas ovaj komentar ispod teksta na nekom blogu, u kome su sakupljene fotografije divnih odevnih predmeta  za punije. Na stranu to što toga na našem tržištu nema - uvoznici i proizvođači, a i kreatori sami, zaboravljaju da među XX....L damama ima puno onih sa debljim novčanikom, ovakav komentar može da napiše samo neko ko je duboko ogrezao u svom egoističnom tripu osobe kojoj je "dozvoljeno" da se oblači i da jede i da živi, pa se, eto, iz sopstvene humanosti valjda, slaže sa tim da pravo na život imaju i oni, nesavršeni - podgojeni, ugojeni, debeljucasti, bucmasti, pa čak i debeli.

     Kako god,činjenica je da su i prozivači i kritizeri jednake žrtve predrasuda kao i oni koje prozivaju, kritikuju, ismevaju i često postavljaju na stub srama. Ali sam sigurna da su jadniji, u toj svojoj egocentričnosti, umišljenosti i bahatosti,  nego sve žrtve njihovog nevaspitanja, pakosti i zlobe. ( Ne izuzimam iz ovog spiska i sebe samu, kad god se usudim da se ogrešim o nekoga, pukim iskazivanjem svog stava, shvatanja, mišljenja o nečemu što me se, u krajnjem, ne tiče i za šta me dotični sam nije pitao).




     Postoji par ljudi koje znam i koji za sebe kažu da vole što su debeli. Svi ostali vlasnici viška kilograma, od onih koji su samo znak da se par dana nekontrolisano uživalo u jelu, do enormno debelih, apsolutno su svesni svega i, naravno, sami kivni na sebe što je tako kako jeste. Posekiraju se malo, otrpe gladni koji dan ili nedelju, mršave manje ili više, kraće ili duže vreme,  pa pokleknu nad svojim porokom, svesni činjenice da cehove ličnog ponašanja plaćaju sami - što preteranim računima za namirnice, što onim gorim, od probadanja i žiganja i bolova u želucu, stomaku, zglobovima, nogama, stopalima, kostima... kad ustaju i kad sedaju, kad vezuju pertle ili obuvaju čarape, kad kupuju garderobu i nemaju puno izbora, kad su im sve suknje postale tesne, kad im trbusi vise a dugmad od pantalona puca, kad se pogledaju u ogledalo.
     I sad još samo treba da se pojave popujući pametnjakovići koji uzrok svakog nečijeg  kilograma viška vide u preteranim zalogajima, slabosti prema slatkišima ili slanišima, alavosti u kuhinji, gladnim očima i labilnom karakteru, nedoslednosti... Da im stanu na muku, ionako evidentu i takođe uvrštenu u uzroke sve većeg vrzinog kola zvanog "debljanje, čak i kad hoću da mršavim".

    Izuzimajući debele osobe čija je debljina posledica zdravstvenih problema - jasno je da je u većini slučajeva situacija obrnuta, apsolutno sam uverena da je uzrok gojaznosti svake osobe van ove kategorije, koja se pritom  trudi da smrša, takođe uzrokovana nekim debelim razlogom. Koliko često ste čuli stav da je debljina "bolest "usamljenih ljudi? Koliko vam je često neko rekao da više jede kada je tužan i nesrećan i da ne poteže tako lako za suvišnom hranom kad je zadovoljan ili srećan? Koliko puta vam je neko rekao kako mu se zbog siromaštva jelovnik sveo na hleb,testeninu, krompir i pasulj i sve ostale namirnice koje najviše goje? Koliko ste često, nervozni, i sami posegli za zalogajem?




     Svako onaj ko je drugačiji i ko po bilo čemu iskače iz sredine, svestan je toga da je i meta svakojakih  ocena i  procena, često kritika, sumnjičenja, prebacivanja, nekada i osude, podsmevanja... ima toga još, za sve "nesvrstane", neukalupljenje, nestandardne,one koji se razlikuju i tom razlikom paraju oči i uši. S druge strane, malo je onih koji bar u nečemu nisu "drugačiji",  koji bar malo i bar negde ne štrče - samo, ne vide sebe, što bi rekao narod.

    I na kraju, bez namere da se ikome podsmevam -  ovaj vic se odnosi samo na one koji su zli u duši i kojima se to zlo crta na licu.
     Sećate se one antologijske karikature, kada se ružna zlica podsmeva debeljuci, a ona joj odgovara
- ali ja mogu da smršaaaaaam...

Živi i zdravi vi meni bili, mršavite zbog sebe, zbog sopstvenog zdravlja i zadovoljstva, a kad  bezobzirni  pokušaju da vas "ujedu", setite se ovog vica. I da, onoga - ja znam zašto sam ovakav, a koga li je muka njega naterala da bude zao!


I par sati kasnije, naleteh na odličnu dopunu ovom tekstu, ovde



   

Vrnjačka Banja koju volim- gost na blogu, Tijana Pržulj

$
0
0
   
    Bila sam bloger-početnik, kada mi je neke male lekcije na neke interesantne teme održalo jedno ljubazno devojče, upoznadoh ga na Fejsbuku. Posle je kao gost-bloger napisala ovaj tekst za neuke blogopisce, kakva sam i sama bila. Bila malo ovde, malo se javljala iz Norveške.
     U međuvremenu je završila Filološki fakultet u Beogradu, smer engleski jezik, književnost, kultura, s posebnim naglaskom na književnost, ističe, jer ju je ona najviše interesovala. Danas se bavi pisanjem blogova  sonayreona.wordpress.com i zensketorbe.com,   kao i po jednog bloga na engleskom i norveškom jeziku.Želja joj je da nauči web programiranje i da se time bavi. 
     I da, ono devojče s početka mog blogovanja u međuvremenu je udajom promenilo prezime i sada se zove Tijana Pržulj. Zahvaljujem joj što je opet gost na mom blogu i što nam predstavlja svoju Vrnjačku Banju kroz sopstvene naočari.
 



Odrasla sam nadomak Vrnjačke Banje, u selu Ruđinci. Sećam se koliki je to bio doživljaj kada bi me mama povela sa sobom u Banju. Nebitno da li smo išle u kupovinu ili u šetnju. Ni većeg grada, ni veće sreće za jedno malo dete. Naročito leti, kada je Banja bila puna turista i šarolikih štandova sa suvenirima. Tako mala, volela sam Banju mnogo.

Od tada smo se i ja i Banja promenile.

Slika koju sam o Banji imala postepeno se menjala, kako sam odrastala i upoznavala druga mesta i gradove. Tada je za mene ceo svet bio potez Kraljevo – Kruševac, a sada evo me na severu, u Norveškoj, sedim i pišem o mojoj Banji. Nekada sam govorila kako nikada odatle neću otići, kako ću se tu udati i ostati. Bila sam tada samo dete. Banja je, naravno, i dalje u mom srcu i uvek će biti. Kako i ne bi bila, tako lepo mesto od kog sam počela upoznavanje sveta?

Šta je Vrnjačka Banja danas? Možda najpoznatija banja u Srbiji, prelepo mesto koje zaista vredi iskusiti. Neću se sada baviti izgradnjom, stanjem u kom su veliki hoteli, načinom na koji se vlast ophodi prema njenim lepotama i mogućnošću njenog nestanka radi  otvaranja rudnika nikla. Samo ću vam preporučiti da uvek izaberete apartmane i privatni smeštaj kada dođete. I pisaću o onome što Banju učinilo toliko velikom u očima jednog deteta, kao i nekim od mesta koja bih vam preporučila.

Opština Vrnjačka Banja ima 27.332 stanovnika, a u 2013. godini je u Banji noćilo 369.509domaćih turista. Kada uvidite kolike su to brojke za jedno malo mesto, možete shvatiti kako je sve to izgledalo jednom malom detetu i zašto je Banja izgledala kao ceo svet.

Naš banjski park i rečica koja kroz nju protiče izgledaju kao šumska idila, naročito leti. Park je poznat po lipama, a nalazi se tik uz promenadu, pa zato u Banji nije previše vruće ni kada su najveće vrućine. Nekada smo taj park zvali jednostavno „šuma”, onako iz šale. „Hoćemo li kroz šumu?” – pitala bih mamu. I nekako smo volele da idemo kroz „šumu“.

White Writer, Wikipedia


Banjski park u delu pored izvora Topla voda više nije onakav kakav je nekad bio, kakav je na svakoj  tadašnjoj razglednici „pozdrav iz Vrnjačke Banje“. Nije više onako pun cveća kakvog ga se sećam, niti onako magičan kakav mi je bio u detinjstvu. Taj deo parka je i dalje u procesu sređivanja jer je preuređen, a nije završen, ali je i dalje lepo da se tuda prošeta. Ostaje mi da se nadam da će i tako preuređen dospeti na neke razglednice, nalickan i sređen kao pred kakav praznik. Sigurna sam da će se i njega novije generacije sećati u istom svetlu u kome se ja sećam onog starog.

By Dzaja at sr.wikipedia [CC-BY-3.0-rs (http://creativecommons.org/licenses/by/3.0/rs/deed.en) or GFDL (http://www.gnu.org/copyleft/fdl.html)], from Wikimedia Commons


Izvori lekovite vode kao da su nekako oduvek bili tu, i mislim da svi Banjčani imaju taj osećaj. Možda se zato i desilo to da Snežnik više nije za upotrebu, zato što smo ih uzimali zdravo za gotovo. Mislim da se sada definitivno obraća više pažnje na njih, na to blago, da se čuvaju i paze.  Ako posetite Banju, nemojte propustiti njene lekovite izvore koji su u srži onoga što ona jeste i što će u budućnosti biti. Možete ih sve probati, čak iako vam ništa ne fali. Samo nemojte preterivati.

Imamo sada i Japanski vrt, on je novijeg datuma i zaista je lep. Tu se možete opustiti uz žubor vode sa malog vodopada, sedeći u paviljončetu ili na klupi, ili prošetati preko mostića i jezerceta. Odatle obavezno produžite do jezera kod izvora Jezero, do mog „otkrića“, gde sam prvi put sama otišla onda kad sam počela sama i do Banje ići. Družite se malo sa patkicama, dobro će vam doći.

Ako biste hteli da „skoknete“ malo i do prave šume, idite na planinu Goč. Možete ići do nekog od mesta za opuštanje koja su na samom Goču, a možete i prošetati uzbrdo od naselja Raj. Prava šuma je Banji vrlo blizu.

Banja nudi i odličnu hranu koju pripremaju iskusni kuvari i roštiljdžije, a koja je često etno karaktera. Izbor restoranaje veliki, a tu su i etno kuće.Neki od restorana su i „Dukat“, Kruna“, „Kraljica“, itd.  Međutim, mesto koje bih ja preporučila je „Roštilj kod Koče“. Ovaj restoran je jedan od najstarijih u Banji, i mesto gde ću ja uvek otići na roštilj, ribu ili kuvana jela poput prebranca ili svadbarskog kupusa. Osoblje je ljubazno, hrana izvrsna, i mislim da bi vam ovaj restoran preporučio i veliki broj Banjčana.




Eto, napisah o Banji šta sam osećala da treba. Ako imate pitanja, rado ću odgovoriti na svako ukoliko je u mojoj moći. Vidimo se u Vrnjačkoj Banji!

Banjska crkva - http://www.tripadvisor.com/Tourism-g304103-Vrnjacka_Banja_Central_Serbia-Vacations.html

Vrabac Gočko - By Royal at sr.wikipedia [CC-BY-3.0-rs (http://creativecommons.org/licenses/by/3.0/rs/deed.en) or GFDL (http://www.gnu.org/copyleft/fdl.html)], from Wikimedia Commons

Paviljon u parku - http://www.tripadvisor.com/LocationPhotos-g304103-
Vrnjacka_Banja_Central_Serbia.html

Viewing all 631 articles
Browse latest View live